Telo retko ćuti. Samo smo mi naučili da njegove poruke nazivamo umorom, stresom, tenzijom ili “lošim periodom”. A šta ako su bol u leđima, knedla u grlu ili stezanje u grudima mnogo više od prolaznih tegoba? Šta ako pokušavaju nešto da nam kažu?
Sa dr Irenom Motikom, terapeutkinjom i Heart Facilitatorom, razgovarali smo o tome kako telo reaguje na potisnute emocije, zašto neki simptomi stižu tek kada pomislimo da je sve prošlo i šta počinje da se menja kada naučimo da slušamo sebe, a ne samo obaveze i očekivanja okoline.
Često kažemo da se osećamo kao da nosimo neki teret na leđima ili da imamo “knedlu u grlu”. Da li su to samo metafore ili telo zaista govori jezikom emocija? Kada bi telo moglo da govori, šta bi reklo?
- Pre bih rekla da telo govori jezikom senzacija, u čijoj su osnovi emocije. Svaki pritisak u grudima, napetost u ramenima ili grč u stomaku su zapravo direktni signali našeg tela (nervnog sistema) koje pokušava da komunicira sa nama. Kada bi telo danas moglo glasno da progovori, verujem da bi većina ljudi čula jednostavnu ali duboku poruku: ‘Uspori, preopterećeno sam, potreban mi je osećaj sigurnosti.’ Nažalost, najčešće biramo da ignorišemo te poruke sve dok one postanu preglasne.
Koji su najčešći znaci da telo pokušava nešto da nam saopšti?
- Znaci mogu biti veoma različiti i najčešće su specifični za svaku osobu ponaosob. Za nekoga je to glavobolja, za nekoga nesanica, bol u donjem delu leđa. Takođe, može da bude i mučnina, bol u stomaku. Zato je ključno da svako od nas nauči da sluša svoje telo i da zaista čuje šta mu ono poručuje.”
Često se dešava da dođemo kod lekara jer se žalimo da imamo neke “blokade”. Kako one nastaju?
- Uzroci blokada su mnogobrojni i najčešće su rezultat kombinacije više faktora: hroničnog umora, stresa zbog posla, nezadovoljavajućih partnerskih odnosa, potisnutih emocija, loše ishrane, fizičke neaktivnost, izloženosti toksinima iz okruženja. Sve navedeno stvara blokade i u protoku energije, koje se potom manifestuju kroz prethodno navedene simptome.
Koje emocije ljudi najčešće potiskuju?
- Ljudi najčešće potiskuju takozvane ‘negativne emocije’ - bes, ljutnju, ogorčenost tugu, zavist i strah. Međutim, u psihoterapiji i radu sa telom polazimo od uverenja da negativne emocije zapravo ne postoje. Postoje samo one koje su nam neprijatne. Svaka emocija, bez obzira na to koliko teška bila, ima svoju evolutivnu i zaštitnu ulogu; ona je tu da nam prenese važnu poruku o našim granicama, potrebama ili unutrašnjim povredama. Kada ih etiketiramo kao negativne, mi ih zapravo blokiramo. Svaku emociju treba proživeti, osetiti je u telu, dopustiti joj da se izrazi. Samo neproživljene emocije dovode do blokada.
Pročitajte u ašoj galčeriji 7 razloga zašto su žene rođene 1970-ih godina posebne:
Koji deo tela najčešće strada kada dugo ignorišemo sopstvene emocije? Da li postoje neke emocije za koje se u holističkoj medicini kaže da su obično povezane sa tegobama u određenim delovima tela?
- Srce je generalno organ koji najčešće strada od potisnutih emocija i to bez obzira na to o kojim emocijama je reč.
- Jetra i žuč najviše stradaju od potisnutog besa, ljutnje i ozlojeđenosti.
- Pluća slabe pod teretom neproživljene tuge.
- Bubrezi su direktno pogođeni hroničnom anksioznošću, depresivnim stanjima, kao i stresom koji se javlja zbog nezadovoljavajućih partnerskih odnosa.
Da li telo može da čuva emociju i onda kada smo uvereni da smo neki problem odavno prevazišli i zašto se dešava da se fizički simptomi pojavljuju tek mnogo kasnije, kada mislimo da je stres prošao?
- Telo može da čuva energiju potisnute emocije ili može doći do neravnoteže u raspodeli energije u telu. Telo je inteligentno, uspeva sa tim da se nosi neko vreme, kada nam se čini da smo uspešno rešili neki problem. Ono što može da dovede do pojave simptoma jeste neka situacija koja služi kao okidač, koji ponovo pokrene stari, potisnuti emotivni naboj. Naš svesni um može lako da racionalizuje i ‘zaboravi’ prošli događaj, ali naša tkiva i nervni sistem pamte sve. Kada se suočimo sa novim stresom koji podseća na stari (nekada to može biti i potpuno nova vrsta stresa, ali koja je poslednja kap na već dugotrajno preopterećen sistem koji je u neravnoteži), telo prepozna taj obrazac i aktivira fizički simptom. To nije znak da nešto nije u redu s anama, već poziv inteligentnog organizma da konačno obradimo i otpustimo ono što smo predugo nosili.
“Sećam se da sam slušala predavanje Vladete Jerotića na Kolarcu koji je rekao da, bilo da imamo prehladu ili neku ozbiljnu bolest, uvek treba da se zapitamo koja bi tu mogla biti emotivna komponenta.”
Prema holističkoj medicini, telo se deli na mušku i žensku stranu. Pa tako, leva strana je “ženska” , odnosno emotivna strana. Koja vrsta problema se onda nakuplja u desnoj?
- Desna strana je ‘muška’, fizička. Veliki broj blokada na desnoj strani može da ukazuje na neku neravnotežu u odnosima sa muškim osobama, na primer, kada je odnos sa ocem ili nekom drugom bitnom muškom figurom bio loš ili nerazrešen. Ili može da govori da je neki zdravstveni problem više fizičke prirode.
Ova podela zapravo ima svoju duboku neurološku osnovu kroz funkciju našeg mozga. Poznato je da je leva moždana hemisfera zadužena za logiku, analitiku i akciju, dok je desna hemisfera centar za emocije, intuiciju i kreativnost. Zbog prirodnog ukrštanja nervnih puteva u telu, desna (emotivna) hemisfera upravlja levom stranom tela. Sa druge strane, leva (logička) hemisfera kontroliše desnu stranu tela, zbog čega je nosilac tog racionalnoig, akcionog i ‘muškog’ principa kroz koji se izražavamo u spoljašnjem svetu.
Postoji li razlika između običnog umora i umora koji ima emocionalnu pozadinu?
- Postoji, naravno. Običan umor prolazi nakon odmora, međutim, umor koji ima emotivnu komponentu, ne prolazi nakon odmora. Klijenti čak često kažu da se osećaju još umornije nakon sna. To se dešava zato što san može da odmori naše mišiće, ali ne može da resetuje hronično preopterećen nervni sistem. Kada potiskujemo emocije, naš organizam troši ogromnu količinu energije kako bi ih ‘držao pod kontrolom’, pa naš sistem praktično radi u punoj brzini čak i dok spavamo. Taj dubok emotivni umor ne traži samo krevet, on traži promenu, postavljanje granica i prostor da se nagomilani stres konačno otpusti.
Šta nas telo nauči kada konačno počnemo da ga slušamo?
- Telo nas nauči da postavljamo granice, jer počnemo da prepoznajemo kada je previše. Počnemo lakše da govorimo ‘ne’. Manje se preopterećujemo poslom, znamo dokle možemo bez posledica. Često kažem svojim klijentima, kada imaju neki blaži zdravstveni izazov, da im je telo dalo ‘žuti karton’ i da je vreme da počnu da menjaju svoje navike, da ne dobili ‘crveni karton’.
Slušanje tela nije luksuz, već osnovna higijena života. Kada konačno usporimo i počnemo da uvažavamo njegove poruke, shvatimo da telo nikada ne radi protiv nas. Ono samo traži da ga čujemo pre nego što bude primorano da viče. Ono nas zapravo uči da se vratimo sebi, da živimo autentičnije. Izbor je uvek na nama: da li ćemo biti njegovi saveznici ili čemo čekati da nas sopstveno telo zaustavi.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili fotografija/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
BONUS VIDEO: