Iako se već dugo čini da je poezija stvar prošlosti i romantičarskih lutanja po predelima patnje, pesnikinja Vesna Krmpotić nas je godinama uveravala u suprotno: da je poezija živa i da nastavlja da stvara i oblikuje svet.

Vesna Krmpotić je rođena 1932. godine, u Dubrovniku. Školovala se u Splitu, Zagrebu, Nju Delhiju. U Zagrebu je diplomirala psihologiju i engleski. U Nju Delhiju je učila bengalski. Autorka je najveće pesničke zbirke u svetskoj književnosti pod nazivom "108 x 108", koja sadrži 11.664 pesme na skoro 3.000 stranica. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalih i hrvatske državne nagrade za životno delo; Hrvatsko akademsko udruženje iz Splita nagradilo ju je kao osobu godine 2005, a Hrvatska akademija nauke i umetnosti dodelila joj je nagradu za najveća dostignuća na području književnosti za knjigu "108 x 108". Društvo hrvatskih književnika nominovalo je Vesnu Krmpotić za Nobelovu nagradu za književnost.

Glasno će odzvanjati Vesnina promišljanja o poeziji izgovorena tokom intervjua za Sensu: “Poezija može biti u stihovima, a može biti i u rečenicama. Poezija može biti u prozi, i proza može biti poezija. Prava poezija uvek traga za onom prvobitnom, najsavršenijom reči, u kojoj je sve sadržano. To je neprekidno traganje, i ono se nikada ne nalazi, ali se uvek doživi blizina traženog. Dakle poezija i proza nisu stihovi, soneti, ili rečenice, već je to stav, to je ono što ti vidiš, doživljavaš i osećaš.”

Podsetimo se njenih reči u razgovoru za Sensu iz 2014. godine.

Izvor: Sensa