Oblik i duša vode: saznajte u čemu se krije čarolija i tajna najvažnije tečnosti na planeti
Shutterstock oblik_i_dusa_vode_saznajte_u_cemu_se_krije_carolija_i_tajna_najvaznije_tecnosti_na_planeti_2

Čovek kome je voda šapnula svoju tajnu

Zahvaljujući ljubavi prema prirodi sa kojom je od malih nogu bio u dodiru, Viktor Šauberger je sanjao da se razumevanjem prirode približi istini, za koju je smatrao da se ne može otkriti ni u crkvi ni u školi. Istinu je Viktor pronašao u šumi u kojoj je provodio najveći deo svog vremena, zahvaljujući tome što je bio iz porodice uglednih šumara, rođen u Austriji u Holcšlagu. Kako je bio izraziti erudita koji je razmišljao o prirodnim fenomenima i prirodi kao savršenoj kreaciji, satima je znao da sedi na obali reke i posmatra vodu čiju „magiju” je otkrio godinama kasnije.

Ovaj ekološki osvešćeni konstruktor, inovator i holističar čiju umetnost komunikacije sa Univerzumom putem prirode prenosi knjiga „Čarolija vode”, izdavačke kuće Kokoro iz Beograda, shvatio je da voda magnetski privlači našu svest i da u svom toku, sa sobom nosi mali deo nje. „Postepeno sam počeo da se igram sa skrivenim silama vode – predavao sam svoju slobodnu svest i dozvoljavao vodi da je na neko vreme obuzme. Malo-pomalo, ova igra se pretvorila u duboko, ozbiljno putovanje, jer sam shvatio da čovek svoju svest može da odvoji od svog tela i prispoji je na svest vode. Kada mi se svest vraćala, često mi je najdublje skrivena psiha vode otkrivala neobične i izvanredne stvari. Kao rezultat toga rođen je istraživač koji je mogao da pošalje svoju svest na put otkrića.”

Iz srca slikara: priča o Vinsentu Van Gogu oslikana na filmskom platnu

I zaista, svet je od jednog neuobičajenog i neobičnog šumara dobio izumitelja koji je osmislio ekološkiodrživutehnologiju i „bio iscelitelj prirode koji je razvio poljoprivredne metode za poboljšanje kvaliteta tla i useva”, a sve kroz razumevanje vode kao žive i mrtve. Upozoravao je da današnja civilizacija ubrzava svoje uništenje korišćenjem eksplozionih sila koje i sama priroda koristi za raspadanje. Iako Šauberger nije imao formalno obrazovanje, pažljivo je pratio naučna dostignuća, ali je ostajao verodostojan stavu da treba da se prilagodimo poretku prirode i prepustimo je samoj sebi. Dalje objašnjava: „Podržavalac ciklusa koji održava sav Život je voda. U svakoj kapi vode boravi božanstvo kojem zaista svi služimo.

U njoj takođe boravi i Život, duša prvobitne supstance – vode – čije su granice i obale kapilari koji je usmeravaju i kojima ona cirkuliše. Svaki puls u krvnom sudu, koji nastaje kroz interakciju volje i otpora, ukazuje na stvaralaštvo i tera nas da brinemo o tim sudovima, tim primarnim i najvitalnijim strukturama u kojima kuca proizvod dualističke sile – Života. Svaki vodotok je arterija ovog Života, arterija koja stvara svoj put i na njemu mostove tako da bi širila svoju pradavnu životnu silu kroz zemlju i da bi se uzdigla do velikih visina, da bi postala blistava, lepa i slobodna. Stojeći na najvišem stupnju evolucije, i iznad svega – budući blagosloven umom i razumom, čovek neprekidno čini najluđu zamislivu stvar pokušavajući da reguliše ove vodotokove svojim nasipima, čime utiče na tok mehanički umesto da uzme u obzir činjenicu da je sama voda živi entitet.”

Umetničko oslikavanje ešarpi od svile: Aleksandra Heleta Milošević pretvara emocije u boje

U skladu sa tim, Viktor je napravio pravu malu revoluciju, osmislivši sistem za usmeravanje rečnog toka i transportovanje trupaca iz šuma. Kako i Sonja Višnjić Žižović objašnjava u knjizi, njegovi kanali se nisu kretali pravolinijski, najkraćim putem, nego su sledili tok reke, vijugajući. Naime, Šauberger je smatrao da se tok vode naniže pod nagibom usporava zahvaljujući sili, otporu koji deluje protiv sile gravitacije. To je smatrao cirkulacijom energije koja radi u suprotnom pravcu od rečne struje, cirkulacijom koja važi za sve metaboličke procese pa tako vodi daje karakter i dušu. Upravo savremene sisteme regulacije i kanalisanja reka je posmatrao kao kočničare prirodne vitalne funkcije vode koja, gubeći unutrašnju silu usporavanja, postaje bezdušna, beskarakterna i, pre svega, agresivna.

Promišljanje ovog tipa dovelo ga je do novih zaključaka, otkrivajući ga kao vizionara koji ima sposobnost da spozna dalekosežne posledice ljudskog odnosa prema biljnom i životinjskom svetu, posledice koje predstavljaju svakodnevicu nas savremenika. Voda koja je usled regulacionih tokova izgubila svoje unutrašnje funkcije i dušu, sada bez karaktera probija brane i okove, i teži da povrati dušu poslednjim trzajima.

Dezorijentisana voda, smatra Viktor, nasrće na nove organizme i lišava ih životne sile, oni počinju da trule, a u arterijama Zemlje počinje da se odvija kancerogeni raspad. Zagađena i bolesna voda kroz zemlju zagađuje i podzemnu vodu, a „kapilarima” i preko vegetacije „krv Zemlje” raznosi ovu razarajuću bolest, koju je Šauberger predvideo kao neizbežnu posledicu unutrašnjih sistema regulacije. Smatrao je da promena sastava osnovnih supstanci menja i metaboličku osnovu za rast tela, ali da negativno utiče i na duhovni i intelektualni rast, dok zdrava hrana, vazduh i voda stvaraju zdravo telo i zdrave karakterne osobine.

Zagrejana, agresivna voda koja protiče kroz cevi, izaziva promenu telesnih supstanci, truljenje i propadanje, uzrokujući kancer. „Ako uništimo vodu, ako je uklonimo iz njene kolevke u šumi, onda glupo lišavamo sebe svog najvrednijeg poseda – zdravlja. Time gubimo rodno mesto – i prebivalište. Nemirni poput vode kojoj je oteta duša, i mi još jednom moramo da krenemo na put. Gde god se pojavimo, počinje sa raspadanjem, nemirom, propadanjem, siromaštvom i oskudicom.”

Svet živih boja koje se odupiru konformizmu: upoznajte Uroša Šanjevića, umetnika koji slika jedinstvenom Ebru tehnikom

A šta stoji naspram raspada i truljenja koje stvara oblik kretanja vode prema spolja i njen šireći tok? Tu misteriju Šaubergeru otkrili su levitirajuća tišina i mir alpske pastrmke u brzom potoku, koja je, stojeći naspram vodenog toka, a u sinergiji sa živom vodom, kao verni čuvar skrivala daleku tajnu evolucije. Radilo se o spiralnom kretanju vode koje ona koristi da bi nešto izgradila i energizovala, njenom implozivnom svojstvu koje ima kada je hladna, na temperaturi od +4 stepena Celzijusova, baš onoj temperaturi na kojoj pastrmke „levitiraju”, prkoseći gravitaciji.

Svim ovim saznanjima prethodilo je Šaubergerovo detinjstvo i odrastanje uz bajkovite priče ribara i lovaca koji su tajanstveno, nepomično održavanje pastrmke u „osi toka izvorske vode” objašnjavali time da u tim izvorima borave duše pokojnika koje uzvodnim tokom idu do izvora dok se ne popnu na nebo. Jednom prilikom i majka mu je rekla: „Kada budeš odrastao čovek, ako te budu mučili neki problemi i ne budeš znao više da radiš ili kako da pomogneš sebi, idi do planinskog izvora. Tamo ćeš me ponovo naći jer će tamo biti moja duša. Onda ću ti dati majčinski savet i pomoći ću ti kad više ne budem na Zemlji”.

Senzibilna duša Šaubergera koji je komunicirao sa dušom vode prepoznatljiva je i u njegovom objašnjenju zašto vodu treba shvatati kao „krv Zemlje”. Paralelu je pronalazio upravo u predanjima naših predaka koji spominju majčinu krv, mleko i suze drevne Majke Zemlje. Zbog toga je ovaj „umetnik prirode” koji nam je prevodio njene poruke i znanje skriveno u njoj, naglašavao da reč izvor nema slučajno žensku konotaciju jer su i nimfe – boginje vode uvek povezane sa pričama o ljubavi i spremne da se (po)rode. „Čarobnjak vode”, poeta i posvećenik – Viktor Šauberger, voleo je i citirao velikana Getea kog je nazivao germanskim princem poezije: „Jer, izvor pun pesama ljubavi stalno se iznova rađa.”