Savremeni cirkus:  umetnost između igre i sna
Foto: Žana Šišić savremeni_cirkus_umetnost_izmedu_igre_i_sna_2

Dnevna doza magije

Zanimalo me je zašto je cirkus više od iluzije, lepe slike, maske, i šta to poseduje što je potrebno svim ljudima, što ih privlači. Tamara mi odgovara da je u pitanju izvesna fascinacija cirkusom, i doza „magije” koju donose cirkuski izvođači. „Izvođači, naime, mnogo vremena provode u pripremi svojih nastupa i maksimalno im se posvećuju kroz proces uobličavanja i uvežbavanja. Provode mnogo vremena i sami sa svojim rekvizitima, uvežbavajući trikove, kreirajući nastupe, tako da se ta fascinacija prenosi i na publiku. Rade se stvari koje običnim ljudima nisu bliske, često su i rizične pa su zato dodatno uzbudljive posmatračima. Ponekad izgleda kao da cirkuski izvođači prkose gravitaciji i tome slično, a nisu u pitanju mađioničarski trikovi, pa tako publika shvata da se ne radi samo o iluziji, već i o fizičkoj uvežbanosti i umetničkom dodiru. Publika oseća ljubav koja je unutar svega toga, i sve to se čulima predstavlja kao nešto intrigantno.”

Kako ljubav prema cirkusu krči put kroz nedostatak materijalnih sredstava i uslova za rad, i koliko je trenutak zarade odlučujući za opstanak u ovoj vrsti performativne umetnosti?

Ljubav je uvek pokretač stvaranja i preduslov za bavljenje bilo kojom vrstom umetnosti. Svako ko se bavi umetnošću mora da uloži ljubav u to što radi. Neretko se kaže da umetnici svoje delo tretiraju kao roditelji svoju decu. Možda je malo apstraktno pričati o tome, ali ljubav nije uvek prijatna, a u ovom slučaju podrazumeva prevazilaženje bola, prevazilaženje straha, i lenjosti, jer cirkuska umetnost zahteva svakodnevno vežbanje koje je često vrlo naporno. Da nema ljubavi, sve bi bilo teško, ali pošto ljudi to vole i vide krajnji cilj – kako će to na kraju da izgleda, to ih pokreće da rade dalje i da postavljaju sebi nove izazove. U tom smislu ljubav apsolutno krči put. Takođe, zarada je neophodna da bi se nastavilo dalje u kupovini opreme, obezbeđivanju prostora za rad, ali niko nije ušao u ovu umetnost sa idejom da se obogati. Novac ovde daje jednu dimenziju profesionalnosti, odvaja hobi od profesije; u tom smislu, ako neko počne da zarađuje od cirkusa (kao organizacija ili kao pojedinac) onda to i posmatra kao profesiju. A profesija nam ponekad nameće da radimo stvari ne samo zato što ih volimo i uživamo u njima. Tada nas i neophodnost tera da idemo dalje.

Iz srca slikara: priča o Vinsentu Van Gogu oslikana na filmskom platnu

Ples u slikama

Kao akademski umetnik – vajar, Tamara je u savremenom cirkusu pronašla savršeno mesto za sebe zato što je, kako objašnjava, potreban multidisciplinarni pristup. Kao svestrana osoba koju razne stvari zanimaju, tu je našla dosta stvari koje može da radi. „Diplomirala sam vajarstvo i bavila sam se plesom jer me je uvek zanimao vizuelni, ali i performerski aspekt. Ipak, sve to sam godinama radila odvojeno, a u cirkusu mi se prvi put pružila prilika da spojim to dvoje u celinu. Uz potpuno posvećenje, ova umetnička forma nudi veliku slobodu svakom ko uđe u nju. Umetničku slobodu ljudi često shvataju pogrešno, kao neku ležernost i beskrajnu kontemplaciju. Toga nema u cirkusu. U cirkusu su potrebni sport i umetnost. Čovek treba da poseduje dobru organizaciju, da se posveti, trenira i održi sve te veštine kroz ponavljanje i učenje. Dakle, potrebne su sportska disciplina i umetnička sloboda, i upravo se ta dva aspekta ličnosti i objedinjuju u cirkusu, u kom nema umetnosti bez sporta.

Za mene, ta neophodna disciplina nije ograničavajući momenat, već mi daje sve veću slobodu otvarajući polje za kreaciju. Lično, u cirkusu me najviše privukao ples na svili – vazdušne akrobacije, koje su nekako bile najsrodnije plesu. Međutim, kada se počne sa cirkusom, interesovanja se šire – uvežbavanje i izvođenje jedne veštine često utiče na poboljšavanje druge - te sam ih proširila na hodanje na štulama, akro-balans, poi i performanse sa vatrom. Ovde bih pomenula i fluo teatar ili crno pozorište, pod čijim se okriljem sve navedeno može izvesti na potpuno nov, slikovit način. Što se tiče ovog vizuelnog dela, zapravo radim na tome da prevedem svoje likovno znanje u sve elemente koji su potrebni za performans – u kostimografiju, scenografiju, kreiranje rekvizita, scensku šminku, dakle, ono što je primenjivo u samom performansu.”

Svet živih boja koje se odupiru konformizmu: upoznajte Uroša Šanjevića, umetnika koji slika jedinstvenom Ebru tehnikom

Kada si već pomenula taj vizuelni momenat, zanima me da li kostim igra ulogu „druge kože” za cirkuskog čoveka?

Sigurno je da kostim igra važnu ulogu u životu svakog izvođača, a naročito cirkuskog, zbog specifičnosti pokreta i rekvizita. Istovremeno radim na kostimima i na performansu, što je dosta kompleksno jer podrazumeva i posao garderobera, i šminkera, itd. Bavljenje kostimom je zaista divno i čarobno, ali ponekad ume da bude i naporno. Volim da se klonim kostimiranja u privatnom životu, mada sve što radim sigurno ima efekta i na moj svakodnevni izgled – volim jarke boje, da farbam kosu, i slično. U tradicionalnom cirkusu kostim je bio vrlo važan i postojao kao neki kanon. Danas to nije tako striktno i predstavlja odluku samog umetnika koji kreira performans. Kostimi u savremenom cirkusu su najraznovrsniji, od obične savremene garderobe, pa do veoma maštovitih kostima. Sve zavisi od sredstava i od ukusa i želja umetnika ili kolektiva, ali svakako nije presudno za sam kvalitet performansa. Postoje i te šljokice koje su neizbežne u životu svakog performera jer naglašavaju šminku i pokrete. Ipak, ja sada pokušavam da nađem alternativu za šljokice jer sam saznala da su veliki zagađivači okoline i ugrožavaju opstanak sitnog vodenog sveta, čega nismo svesni. Usled preterane proizvodnje i zbog prisutupačnih cena, ljudi počinju, nažalost sve više da ih koriste.

Koristiš element vatre u svojim nastupima. Kako ona utiče na performans, ali i na tebe, i šta donosi sem vizuelnog efekta?

Sama direktna konekcija sa prirodnim elementom daje nekakav poseban osećaj, a vatra u filozofskom smislu predstavlja večno kretanje i sagorevanje, odnosno, uništenje nepotrebnih stvari. U ovom kontekstu možemo reći da je to strah, jer ljudi koji gledaju vatru i oni koji izvode performans sa njom, na početku se plaše te vatre, da bi se, vremenom, strah sve više i više smanjivao. Vatra je neuhvatljiva i pleše, te i izvođači plešu sa njom, što je vrlo subjektivno i individualno. Svako vremenom razvije svoj stil vatrenog performansa. Postoje određeni rekviziti i tehnike koje se uče za rad sa vatrom, ali je na kraju svačiji stil vrlo ličan. Mene je, recimo, vatra navela na obnavljanje plesnih tehnika jer hoću da plešem sa vatrom i da je kombinujem sa plesnim veštinama i plesačima. Sve je protkano plesom.