Iza njene kuće u Zemunu smeštena je letnja "dnevna soba"- livada na uzvišenju iznad Dunava. Od žene čija se životna radost oseća već kroz telefonsku slušalicu, mogao se i očekivati tako koncipiran prostor. U toplim danima, ovde je i njena soba za prijem klijenata i mirna luka za čitanje i tihovanje i gostoljubivi salon u kome se prave "VALovanja"- vesele razmene ideja i znanja s prijateljima. Sasvim u skladu sa njenom ličnošću, prostor je "ispražnjen" od suvišnih sadržaja koji zasenjuju i odvlače pažnju - tu su samo trava, drvo, jednostavan sto i pogled na moćni Dunav koji se dole lenjo proteže na svom putu u Crno more. Ovo mesto uliva smireno uverenje da je sve dobro i da će tako uvek i biti.

Na svom sajtu psihoterapeutkinja Valerija Čabrić Aćimović opisuje sebe kao osobu kojoj je kreativnost stil života.

"Tokom svih dvadeset godina zajedničkog života, moj pokojni suprug i ja smo rasli i sazrevali kroz trud da učimo o sebi i pomeramo svoje granice", priča Valerija osmehujući se. "Kreativnost nije poklon koji je Bog dodelio izabranima. Ona je jedan od najvažnijih principa Univerzuma, a samim tim i čoveka, i nikada se ne troši. Iz nje se rađa čista radost zajedničkog bivanja i stvaranja, komunikacija i bliskost. Kreativnost se najčešće rađa iz nužde: kada poznata rešenja ne osećam kao svoja, a ne želim da nosim maske kroz život. Deca su kreativna dok ih ne zatvorimo u pravila. Tako posmatrano, sve se može raditi na kreativan način: naši odnosi sa ljudima, kontakti sa nepoznatima, načini nošenja sa problemima i konfliktima. Nema nekreativne osobe ali su mnogi sebe sasvim utišali i velika je sreća ako uspeju da se vrate na onu stanicu na kojoj su zaboravili svoju životnu radost. Kroz kreativnost se dajemo i kroz nju primamo. Ona može, ali ne mora da bude okrenuta stvaranju umetničkih dela. Govorim o jednom jasnom i glasnom DA životu. Širimo ruke ka životu i govorimo: Evo me, verujem ti, spremna sam da slušam, da se igram, da maštam, da učim, da doprinosim..."

Kada su je prezaposleni roditelji ekonomisti poslali iz Beograda da privremeno živi kod bake u Požarevcu, njeno dečje srce je to doživelo kao odbacivanje. Tek mnogo kasnije, shvatila je da ju je kao ličnost formirala upravo beskrajna sloboda i sigurnost koju je imala u toj starinskoj kući obrasloj bršljanom, ispred koje je prolazio fijaker. U ovom kraljevstvu neograničene slobode, nije dobijala zadatke i prigovore niti je stavljana u modle koje ukalupljuju bezazlenu dušu. Baka je svoju mudrost pokazivala dopuštajući joj da prosto bude to što jeste.

"Kada se setim tih prvih godina života, još jednom učvršćujem svoje uverenje da nam život donosi baš ono što je potrebno da ispunimo svoju životnu svrhu. Moj brat se rodio sedam godina posle mene i bitno je drugačiji jer su njega vaspitavali naši roditelji perfekcionisti. Osnovnu školu u Beogradu pamtim kao prilično traumatičan period, bila sam povučena, teško sam prihvatala gubitak slobode i prisilu da poštujem standarde roditelja i škole. Ali sam zato u gimnaziji i na fakultetu dobila krila. Iako sam dobro učila, stizala sam i na razna gradska dešavanja i vodila jedan šaren život pun zanimljivih ljudi, gradskih svirki, beskrajnih razgovora u tada kultnim restoranima, a čak tri puta krstarila sam sa društvom Evropom jeftinim interrejl vozovima."

PageBreak

Stvaralački odgovor na svakodnevicu

U svojim srednjim dvadesetim ste završili Defektološki fakultet, upoznali Vladana Aćimovića, studijskog muzičara, udali se i rodili dvoje dece. to je standardni put koji skoro svaki roditelj želi za svoje dete...

"Vladan je bio prava gradska faca. Brzo smo se prepoznali. Sazrevali smo zajedno, svašta lepo i teško podelili i na kraju izrasli u sasvim drugačije ljudi od onih sa početka naše veze. Gledajući sada smireno unazad na trenja, konflikte, radovanja, stvaralaštvo, bol... shvatam da je sve to, pa i sam završetak, imalo smisao iako ga ja nikada neću sebi razjasniti do kraja jer je ljudskom biću nemoguće da sasvim prihvati odlazak voljenog bića. Nas dvoje smo se trudili da stalno učimo i delimo radost i igru sa svima oko sebe. Verovali smo da nije važno što mnogi jedva tinjaju, mi smo želeli da budemo vatra što svetlija, koja i greje i osvetljava put. Zato se sada u 51. godini osećam snažno i čisto kao kristal. I od srca pozdravljam svaki novi dan i novog čoveka na svom putu."

Veoma brzo nakon venčanja, sa dvoje male dece, odvažavali ste se na korake i puteve kojima se ne ide često?

"Nemam ni dan radnog iskustva kao defektolog. Prvo zaposlenje mi je bilo u projektu 'Školigrica' gde sam vodila dramske radionice sa decom predškolskog uzrasta. Razvijali smo maštu u deci ohrabrujući ih da svako od njih dâ svoj doprinos u teatru koji nije imao gotovu formu. To je za mene bilo divno iskustvo koje je dosta obeležilo moj budući put. Onda su počeli ratovi i nas dvoje smo tražili način da Vladan mobilizacijom ne bude uvučen u rat. I kao i uvek kad imate jaku nameru, 'slučajno' se dogodilo da moja prijateljica iz Grčke sretne jednog Amerikanca, profesora filozofije koji je imao ogromno imanje na grčkom ostrvu Andros. Upoznali smo ga i predložili mu da na ostrvu napravimo Dečje selo sa kućama-oazama, a u svakoj bi živeo jedan roditeljski par sa svojom i još petoro-šestoro dece bez roditeljskog staranja ili dece izbeglica. Ona bi sa nama sve delila u nekoj vrsti komune. Ideja za ovaj projekat je primer kako se kreativno transformiše aktuelni trenutak, a to je ono u šta duboko verujem. Aktuelni trenutak je bio rat, nemaština i želja da se ne predamo golom preživljavanju.

Nakon takve odluke, ideje se naizgled rađaju same niotkuda. Pojavljuje se sve ono što ljudi olako smatraju slučajnostima, dok se u stvari radi o sinhronicitetu koji se javlja kada jaka želja dovodi na naš put ono i one koji su nam potrebni. U Grčkoj smo proveli nešto više od godinu dana, ali zbog problema sa njihovom vladom, projekat nije u potpunosti zaživeo. Po povratku u Beograd, život nas je poveo novim stazama. Osnovali smo nevladinu organizaciju 'VIA centar' i sa mnogo ljudi dobre volje bavili se umetničko-ekološkim projektima. To je bio naš stvaralački odgovor na tmurnu svakodnevnicu tih godina.

Moj suprug se posvetio onome što ga je već duže vremena zaokupljalo - bioenergiji i alternativnoj medicini, a ja sam odlučila da se školujem za psihoterapeuta. Završavala sam edukacije iz kognitivne, bihejvioralne i NLP terapije, dobila diplomu geštalt terapeuta, imam i dosta iskustva sa radom na 'Poretku ljubavi' i terapiji parova. U radu koristim geštalt tehnike vraćanja u trenutke zastoja i blokada u životu koje nismo prevazišli, ali moja bazična filozofija je okrenuta NLP-u, i osnovnoj odluci koju treba da donesemo: Nije više važno kako sam ušao u lavirint, nego kako da iz njega izađem. Korišćenje svih naših resursa u traganju za rešenjem meni je primarno kad radim sa klijentima a NLP nudi tehnike i strategije da prepoznamo šta je to što nam nedostaje da stignemo do svog cilja."

Pre četiri godine ste nakon 20 godina intenzivnog bračnog, prijateljskog, duhovnog i emotivnog suživota, ostali bez supruga, a umesto slomljene i ljute osobe, dočekala nas je žena koja blista od vitalne energije. kako i gde ste tražili snagu da nastavite sami, bez ljutnje na život?

"Saznanje o Vladanovoj bolesti pratila su osećanja koja su ista za sve ljude: šok, neverica i bes na život. Svakome je njegova patnja ekskluzivna. Čovek koji pati odjednom se nađe izolovan u svojoj čauri bola. Moj suprug je nakon operacije doneo odluku da neće koristiti klasične medicinske tretmane i imao je moju podršku. Oboje smo osećali da, kada vas u standardnoj bolničkoj proceduri nazovu bolesnikom, počnete da se ponašate i osećate kao bolesnik. Prepuštate se sudbini i lekarima. Vladan je rešio da preuzme odgovornost za svoj život. Lekari su mu predviđali još pola godine života, a on je živeo još skoro četiri.

Iskustvo gledanja smrti u oči obojilo je naše naredne, možda najbogatije godine. Nismo želeli da ih proćerdamo. On se posvećivao svim uzbudljivim stvarima za koje ranije nije imao vremena: speleologiji, proučavanju piramida, uživanju u svemu što život pruža, a poslednjeg zajedničkog leta proveli smo čarobne dane na Adi Bojani. Ubrzano je sazrevao suočavajući se sa svojim strahovima od života i rizika. Sa nekom dečjom naivnošću verovali smo da ćemo, ako jako brzo prosvetlimo sebe, na neki način dobiti pomilovanje. Uoči konačnog odlaska sa ovog sveta, on je bio lepši nego ikada. Slutim da je prošao kroz neku duboku transformaciju dovršivši svojim boravkom na zemlji određeni ciklus, ali to nisam odmah shvatila.

U početku sam bila ljuta na njega što me je ostavio. Sada znam da je bio spreman da ode, ali moja misija sa našom decom i projektima koje smo voleli i u njih verovali se nastavlja. Gde god bio, on nastavlja tamo, a ja ovde, ali sam sasvim sigurna da smo i dalje povezani i blagonakloni jedno prema drugom. Naša deca danas uspešno studiraju fakultete koje vole, a ja se trudim da iskoristim život i učim i dalje. Znam da se on raduje što se moje srce nije sparušilo i zatvorilo. Mnogo radim i sa ljudima koji su pretrpeli gubitke i osećam da mogu da im budem od koristi u njihovim preispitivanjima. Moj životni moto je postao: 'A kad, ako ne sad'. Verujem da će se nekako realizovati moja želja da provedem šest meseci na Tibetu i isto toliko na obali nekog okeana. Kad vas nešto vuče u nekom pravcu a osećate strah da krenete, nemojte čekati da se prvo oslobodite straha. To je nemoguće. U blokadi nas drži neizvesnost, lenjost, sumnja u sebe i svoje procene, stid... Ako čekamo da prestanemo da se plašimo pa da krenemo, ostaćemo uvek mrzovoljno u mestu.

Jedini način da kvalitetno živimo jeste da uzmemo svoj strah kao jastuk pod mišku i zakoračimo. Možda sasvim polako i sa mnogo pauza, ali da koračamo od jednog iskustva do drugog koristeći i svoja i tuđa znanja. U radu sa klijentima koristim tzv. Ugovor sa samim sobom. Kada zajedno otkrijemo na kom nivou je došlo do zastoja koji klijenta sprečava da ostvari svoj puni potencijal, krajnje ozbiljno pristupamo sačinjavanju tog ugovora koji je donekle različit za svaku osobu, ali se uvek radi o čvrstoj odluci da se prihvati život sa svim svojim teškoćama i lepotama."

PageBreak

Odluka da se prihvati život

U svakome od nas postoji vitalna životna sila koja je spremna da nas podrži i osnaži kada se odlučimo za promene - vi jasno i vidljivo imate poverenje u život?

"Imam poverenje da će život u meni da nađe način da se dogovori sa životom spolja i da će sve biti dobro. I danas tvrdim da sam mezimica života, ali to su i svi drugi koji to prepoznaju. Samim tim što se svako jutro budimo, dišemo i gledamo beskrajno nebo, sve mogućnosti su svakog jutra iznova pred nama. Paradoksalno je što se mi durimo i to ne primećujemo. Ono što ja doživljavam u jednom trenutku kao težak momenat, sutra ću videti iz sasvim drugačije perspektive. Ja bombardovanje pamtim kao šokantno iskustvo, a moja deca su jednom veselo izjavila da im je to najlepši period u životu. Zašto? Nije bilo škole, mi smo bili stalno sa njima i život im je bio zabavan. I zaista, tek sam kasnije shvatila koliko se kreativnosti tada rađalo iz nužde.

Smislili smo da te teške dane iskoristimo za druženja, ali ne uz kafu i žalopojke, već smo se svakog vikenda skupljali kod druge porodice i svi zajedno nešto radili; krečili, čistili podrum, sadili cveće, zajedno kuvali, pa i spavali ako je bilo mesta, a uveče pravili dečje predstave i vodili vesele razgovore. Mi najčešće ne možemo da promenimo spoljne okolnosti, ali možemo način na koji ih doživljavamo. Prvog dana bombardovanja sam izgubila tašnu sa kompletnim dokumentima i svim novcem koji smo imali. Dva sata sam prolazila kroz tektonski poremećaj panike dok se nisam umirila dovoljno da napravim jedan od prvih Ugovora sa životom. Prisećala sam se da nećemo gladovati jer dolazi proleće, koprive, maslačak, hrane ima na selu, ja mogu da čuvam tuđu decu, čistim po kućama... Podsećajući se svojih resursa, postepeno se u mene useljavao mir. Znala sam da ćemo preživeti. A samo mesec dana kasnije iz dva sasvim neočekivana izvora dobili smo više novca nego što smo onog dana izgubili."

Valerija i njene tri prijateljice kupile su nedavno napušteno imanje od sedam hektara u podnožju planine Rtanj. Četiri žene različitih godina i profesija udružile su svoju stvaralačku energiju u ono što su nazvale "Kreativni grupni proces". Svaka od učesnica će imati svoj "izazov", ali će jedna drugu hrabriti i pomagati. Zorica je bila revizor u američkoj banci i baviće se biopoljoprivredom. Kseniju, profesora na arhitekturi, opčinjava ideja o eko arhitekturi i kućicama od blata i slame sa solarnom energijom. Iva će se baviti projektima vezanim za film i fotografiju, a Valerija festivalima, interakcijom sa gostima i lokalnim stanovništvom.

Dučić je pisao da su muškarci hrabri pred bojnom vatrom, a žene pred životom. Da li imate osećaj da su danas žene otvorenije pred novim odgovorima na stara pitanja ekologije, okretanja prirodnom životu, zdravijoj ishrani pa i duhovnom aspektu života?

"Muškarci su pragmatičniji, ali u nama vibrira arhetip ženskosti koji čezne za jednostavnim, iskrenim i čistim odnosima i okruženjem. Tu leži najveći doprinos koji mi žene možemo da damo. Ja to prepoznajem kao našu urođenu snagu da otpustimo, prepustimo... Kao tiha voda koja breg roni. Ne moramo da se takmičimo ko je najpametniji i najspretniji. Preuzimajući muške mehanizme mi gubimo snagu. A ona leži upravo u našoj ženskosti koja je uvek lekovita i za nas i za druge."