Zapanjujuće iskrena, multitalentovana Maja Volk zapljusne optimizmom svakoga ko uđe u njen prostor, ali vas, kada joj to kažete podseti da je njen smeh uglavnom bio zaštita od tuge koja je bila skladištena na dubljem nivou, ispod oficijelne vedrine. Da se smehom štite i deca kad se plaše.

"Još u detinjstvu sam zapazila da me smeh spasava kad mi je uspevalo da neke ružne doživljaje izvrnem u komične. Videla sam kako ljudi reaguju na humor i sagledavajući uspeh, tu vrstu ponašanja u ranoj socijalizaciji počela da razvijam. Obeležje mog prethodnog života, nezdrava potreba da drugima neprestano ugađam, napravilo je masku svemoćne žene koja sve može, svuda stiže i uvek je nasmejana do ivice histerije. Međutim, duboka depresija koju sam tako zataškavala videla se u mojim romanima. Kada sam bila sama nisam bila vedra i zato sam, na sve načine izbegavala samoću i suočavanje sa sobom, pa sam bežala u preterani rad ili zabavu, stalno okruživanje prijateljima...

U novom životu koji sada živim volim samoću i svoju kuću u kojoj se smirujem kad god mogu. Najvažnija je moja želja i odluka da se menjam - rad s Dragoslavom Grujičićem Gruyom, mojim učiteljem života. Jednom me pitao kada si u životu bila srećna? Bilo je poražavajuće izdvojiti samo tri aspekta: kada sam rodila decu, kad sviram i pevam i kad predajem. To je na kraju potpuno iskristalisalo moj profil - da sam ja majka, muzičar i profesor. Imam deset knjiga, ali sam pisala od muke i kamo sreće da sam celog života samo pevala umesto što sam ganjala doktorate, knjige, dokazivanja. To je zaludan posao koji mi je mnogo jada naneo. U svemu tome je ljubav zaboravljena, ljudskost iščilela. Znate ono čuveno novinarsko pitanje: da možete ponovo da živite šta biste promenili? Ranije sam mislila da ne bih ništa. Sada mislim da nema stvari koju ne bih promenila. Danas sam daleko stabilnija i radosnija, osećam se kao da sam 52 godine kopala kroz neko brdo i da sam tek sada probila tunel kroz koji mi se otvorio novi, prelepi vidik."

Osim što je profesor na tri fakulteta - predaje filmsku dramaturgiju na FDU u Beogradu, na akademijama u Novom Sadu i Banjaluci, Maja Volk je dramaturg sa dva doktorata, majka troje dece, pisac, scenarista, prevodilac koji govori pet jezika (engleski, francuski, španski, italijanski i portugalski), a peva na deset, svira klavir i gitaru, autor je deset knjiga, radio i tv voditelj, frontmen ansambla Beogradski fadisti koji istražuje nove pravce i stilove u portugalskom fadu... Enciklopedija koja vrvi znanjem i mudrošću svojim najvećim životnim uspehom ipak smatra činjenicu da je svoje najstarije dete Teodoru, koja je imala veoma oštećen sluh, naučila da govori, svira i peva.

PageBreak

Zamke spartanskog vaspitanja

Živela je drame koje je studirala i predavala, ekspresivno, burno i strasno. Iscrpljivala se emotivno i fizički. Pre tri godine otkrila je da boluje od raka grla. Prognoze su bile veoma sumorne, pa je zato između ostalih fenomena u koje se svrstava i - medicinski fenomen zato što je nakon operacije i tretmana kroz koje je prošla (i sreće da su joj glasne žice ostale sačuvane) progovorila i nastavila da peva. Ali je ponovo morala da uči da govori, guta, peva, ponovo tekstove pesama, da svira gitaru, jer je najverovatnije zbog psihološke blokade sve zaboravila. O tom zastrašujućem iskustvu dosta je govorila verujući da je model za ohrabrenje svih onih koji se nalaze u sličnoj nevolji.

Na osnovu svega što ste uspeli da uradite izgleda kao da se ničega niste plašili, kao da ste imali poverenje u život?

"Volim život. S devet godina sam odlučila da moram nešto da ostavim čovečanstvu, pa sam počela da prevodim Pinokija sa srpskog na engleski, ali su me nakon 15 strana mukotrpnog rada obavestili da je knjiga koju imam prevedena sa engleskog. Kada mi je bilo deset godina napravila sam projekat mašine za pranje sudova, ali su mi rekli da i to postoji... tako da sam na putu otkrivanja svoje životne misije doživela velika početnička razočarenja. Nakon mature sam bila očajna jer sam shvatila da sam ispisala samo prvi red svoje biografije - da sam rođena i da sam završila gimnaziju. Nakon toga moj život je bio sumanuto ispisivanje stavki za četiri strane uspešnog CV-ja što je donekle bila posledica života s dvoje slavnih i hiperaktivnih ljudi. To je bio način opstanka u porodici Volk - Kodžić u kojoj samo pas nije pisao knjige.

Rođena je u porodici umetnika, otac joj je prof. dr Petar Volk, pozorišni i filmski kritičar, majka glumica Mirjana Kodžić. Budući da je njen otac bio u žirijima mnogih filmskih festivala sa njim i majkom proputovala je svet. Bila je radoznalo, hiperaktivno dete, želela je sve da proba i ono što je dobro i ono što nije. Ničega se nije plašila: prvi put je pobegla od kuće s pet godina, imala je svoju bandu u čiji sastav su ušli isključivo dečaci... zato su je roditelji spartanski vaspitavali verujući da će je sačuvati ako je zaposle brojnim aktivnostima.

Mogli ste sve što ste hteli, da li ste i morali ono što niste hteli?

"Pružali su mi sve što je imalo veze s umetničkim razvojem, ali mi je sve drugo bilo uskraćivano: nisam išla na ekskurzije, moja druženje i socijalizacija bili su vrlo ograničeni. Otkad znam za sebe išla sam u dve škole: redovnu i muzičku, učila sam jezike i sto drugih stvari. Nikada nisam imala predah i jedina sreća u svemu tome bila je što sam ja to volela. S druge strane - moje ekstremno ponašanje bilo je prirodna reakcija na čekić koji je udarao, pa sam eksplozivno odletala deset metra dalje nego što bih, da nije bilo restrikcija i zabrana. Izdresirana sam da budem uspešna, a sve sam završavala što pre da bih imala backup za sebe. Moje ubrzanje je bilo način da se oslobodim pritiska i osamostalim. Diplomirala sam sa 21 godinom da bih mogla da počnem da živim ali takvo ponašanje prelazi u inerciju, pa sam počela da imam veliku grižu savesti kada sam besposlena. Da sedim sa drugaricama u kafiću ili gledam TV za mene je bilo nezamislivo. Kad nisam radila ništa, opsesivno sam plela, heklala, crtala po staklu... bilo šta, samo da uvek nešto radim.

PageBreak

Cvrčak koji mnogo mravi

Nakon razvoda radila sam ono što se najviše isplati - manijakalno klupsko pevanje, a dešavalo se da za Novu godinu pevam na tri mesta bez ozvučenja i završim u Urgentnom centru. To je bio samoubilački put, a na kraju me život slomio: razvod, raspad porodice, mamina smrt, odluka sina da živi s ocem...

Tek sada učim da obuzdam taj bič u sebi, da se opustim i svom telu dam ono što mu je potrebno. Znam da je cela ta jurnjava bila glupa jer sam propustila jedan veoma važan segment života: da budem sa svojom decom, umesto da im omogućim da imaju sve ono što sam ja imala. Šteta je učinjena nehotice, kao što su moji roditelji nehotice pogrešili prema meni."

Na velika životna iskušenja reagovali ste ljutnjom, a ne samosažaljenjem što je odlika boraca...

"Možda je moja najbolja osobina to što sam iz svojih mana uspevala da izvučem najbolje. Dobro, ne mogu više da pevam Mariju Dolores, ali mogu druge fado pesme. U vreme kada sam zvučala kao Dekster, zaključila sam da mogu da nadsinhronizujem crtaće. Jedino što ni jednog trenutka nisam htela da prihvatim mogućnost da ostanem bez glasa jer je rutinski postupak u toj operaciji odstranjivanje glasnih žica. Izvršila sam pritisak na svog hirurga - dala sam mu CD sa svojim pesmama i rekla mu da je moja suština moj glas, da bez njega ne postojim jer sam profesor i pevač. Imala sam sreću, a i on se potrudio. Ljutnja je najčešća reakcija na takve događaje. Zašto meni kad sam bila tako dobra?

U nekim trenucima svoje najbliže sam videla kao one koji su me skoro ubili, a zapravo sam ja sebe ubijala svojim trpljenjem. Sadistu čini mazohista. Ja sam bila glavni uzročnik svojih nevolja, a ne drugi. Pitanje dakle, nije zašto nalećemo na loše ljude, nego - zašto nam se dopadaju takvi ljudi. Sve se na kraju svodi na ono da čovek kad promeni sebe, promeni ceo svet. Sada idem ispravnim putem. Mogu da pričam o tome sa punom svešću, radošću i zahvalnošću. Kada se vi zahvalite bolesti, to je pobeda vere u život jer - da se sve to nije desilo ja danas ne bih bila ovako zdrava, radosna i stabilna. Više se ne bojim budućnosti zato što imam kontrolu nad svojim zdravljem i svojim životom. Mirna sam i širim to na druge."

PageBreak

Čišćenje tela i duše

Sada radite samo ono što je dobro, a ne ono što prija. U čemu je razlika?

"I narkomanu prija droga, a nije dobra za njega. To je prijatnost koja pokriva neprijatnost. Tako i mi, od bolova i stresova bežimo u prekomernu hranu, alkohol, cigarete, šoping, slatkiše, seks... Pravo uživanje jeste na mnogo dubljem, istinitijem nivou, nema krize ni bilo koje neprijatnosti. Nije prolazno, nego dolazno zadovoljstvo. Živim sada i ovde. Ovo je najlepši trenutak u kome vi i ja možemo da budemo, a vreme, kako to divno kaže Gruya ne prolazi, nego dolazi.

Ko je Gruya?

"Dragoslav Grujičić je moj prijatelj, 'profesor umetnosti i znanja za ljudski razvoj' i ne voli kada ga zovem mojim guruom. Završio je dva fakulteta: jugoslovensku i opštu književnost i psihologiju, predavao na Odeljenju za psihologiju niškog Filozofskog fakulteta. Svoj pristup ljudskom razvoju najkraće je odredio rečju Biodrama, a jezgro ovog pristupa je sinteza, povezivanje 'u jedan trougao' tri nezavisne škole: preporađanja, primalnog krika i neorajhijanske bionergetike, što je kompletirao kad je posle 14 godina  'rada na sebi' uspeo da dođe do mogućnosti da bude u jednogodišnjem usiljenom maršu kroz kalifornijski psihoterapeutski i spiritualni know-how. On je možda jedini pravi filosof po definiciji: čovek koji misli o svemu. Kada sam ga upoznala pre deset godina rekao mi je: ti si cvrčak koji mnogo mravi. To je najlepša i najtačnija definicija mene.

Odlagala sam vreme da od njega potražim pomoć jer sam, navodno, imala druge prioritete, na primer potragu za čovekom svog života. Obratila sam mu se tek kada sam dodirnula dno, a sledila sam logiku: ne traži pomoć od frizera koji ima masnu kosu ili pulmologa koji puši, nego od onoga ko je najbolja reklama svog posla. On je fenomen koji je, u mojoj percepciji, svake godine dušom i telom sve kompletniji, trajno je zdrav, znači da ima formulu. Živi na Voždovcu u dve male oronule kuće, sa dvorištem u kome upletene u sve moguće travke rastu i divlje jagode i nekoliko voćki oko kojih skoro ništa ne radi, a one mu od proleća do jeseni poklanjaju plodove.

Sada ima 74 godine, a vreme za njega postoji ne da ono prolazi, a mi stojimo i mislimo da starimo jer, eto, vreme čini svoje, nego da mi u tom vremenu činimo svoje, da postajemo srećniji i pametniji tako što smo otvoreni za sve ljudske tekovine umetnosti i znanja za ljudski razvoj. Starimo ne zato što je starenje genetski programirano, nego zato što ne koristimo svoju genetsku otvorenost za individualni razvoj, koja je bitno veća nego kod bilo kog živog bića na našoj planeti. On inače, poslednjih godina živi povučeno od javnog delovanja, trči svakog dana po jedan sat, govori istinom u istinu dublju, i naravno, neki ga smatraju čudakom. Shvatila sam da ja mogu da budem provodnik njegovih ideja, jer imam dar da upakujem stvari, scenski nastup, koji ljudi više vole da čuju nego direktnost istine.

Pretpostavljam da više ne citirate Aristotela: "Žena koja je propatila je lepa"?

"To je iskustvo iz prethodnog perioda mog života. Mislila sam da se umetnost rađa iz patnje, da više neću pisati, jer više nema muke, koja je izvor za poeziju ili roman. Nikad kreativnija nisam bila, kao deca koja stvaraju iz igre. Sebi nikada nisam bila lepša, a ne ulepšavam se da bih se dopala nekom drugom ili da bih privukla partnera. To je proizvod životne radosti, mnogo sam lepša nego kad sam patila. Rekla sam, što je neizbežno ljudski, u toku svog života, mnogo gluposti i ne treba sve što sam izgovorila uzimati za ozbiljno."

Sada se hranite na nov način, skoro isključivo svežim povrćem i voćem...?

"Naše gorivo čine kiseonik, sunce i voda. Sunce prerađuju žive biljke - kad stavite živi čen belog luka u zemlju, nikne nova cela glavica, kad biste stavili kuvani ne bi niklo ništa. Tako u sebe unosite žive ćelije i sunce. Kiseonik dobijamo disanjem i fizičkom aktivnošću. Zato ja radim vežbe disanja, opuštanja, fizičke vežbe, jednom nedeljno častim sebe tročasovnim spa tretmanom koji mi omogućava da sledećih nedelju dana budem aktivna. I kao kuću, čistim svoju dušu, stalno se iznova preispitujući.

Za doručak jedem sve voće koje postoji, zimi i zamrznuto kome često dodam polen i med. Od 1,5 kg voća koje ujutru iscedim dobijem litru soka koji podelim na doručak i večeru. Ponekad ga izblendiram i tako jedem. Ručak mi se sastoji od svežeg povrća. Zimi su to: sirovi grašak, kupus, šargarepa, kukuruz, rukola, paradajz, rendana tikvica, šargarepa, paprika, čeri paradajz brokoli... koje prelijem sokom jednog limuna, s dve kašike hladno ceđenog ulja (suncokretovo, maslinovo, bundevino, laneno, kokosovo, susamovo, od kikirikija) i pospem bosiljkom, peršunom i drugim živim začinima i sa 50g sirovih samlevenih semenki i orašastih plodova (bademi, lan, susam, kikiriki, orasi, golica, indijski orah...). Dnevno ponekad u svim tim miksevima bude po tridesetak različitih namirnica.

Dvoje od troje moje dece prešlo je na ovu vrstu ishrane. Nakon mesec dana ove hrane moj ten i kosa postali su fantastični, više se ne šminkam, nemam ni trunke celulita, nestali su mi ožiljci i mladeži stari 20 godina... Imam osećaj da su mi organi podmazani i čisti iznutra. Moj imuni sistem je sada tako snažan da je u stanju da se odbrani od svega i ne plašim se ničega. Pritom nemam osećaj da se ičega lišavam zato što uživam u onome što jedem, a nekada sam obožavala kinesku, indijsku hranu, masne sireve, meso i testo i stalno bila na dijetama.