Knjiga je njegova profesija. Nenad Perišić je urednik izdavačke, knjižarske i distributerske kuće Leo Commerce iz Beograda koja je od 2002. godine, otkad postoji, objavila oko 400 naslova iz oblasti popularne psihologije, dečje literature, epske fantastike, biografije.

Veliki broj knjiga objavljuje i kao elektronska izdanja, a objavljuje i e-magazin - "Leo Lavovski časopis za ispunjeniji život". Supruga i on u šali svoju kancelariju nazivaju ordinacijom jer u nju saradnici i prijatelji dolaze po svoju dnevnu dozu optimizma, smeha, inspiracije. Kada vide žar sa kojim ovaj par pristupa svemu što radi, ljudi se vezuju za njih, postaju hrabriji da se otisnu u ono o čemu sanjaju i čega se pribojavaju. Nenad i Slađana imaju dvoje dece od kojih je jedno već sa osam godina izjavilo da mu je namera da bude knjižar i izdavač.

"Ja sam ostao dete i ne želim da odrastem", kaže Nenad. "Volim što sam znatiželjan, ljubopitljiv, nemam strah od sutra. I naša deca su takva. Ne bude se polako, nego iskaču iz kreveta, željni novih saznanja i izazova. Svakodnevno nas inspirišu svojom suštinom, svešću i marljivošću, poverenjem u sadašnjost i poštovanjem prema svakome, a i sebi samima, oslikavaju razigranost i lepršavost života onakvim kakav i treba da bude."

Nenad je rođen u Bitolju 1978. godine, jer je njegova majka želela da bude blizu roditelja kako bi uživali u rođenju unuka. Nenad je odrastao u Beogradu u porodici koju opisuje kao prosečnu patrijarhalnu, građansku zajednicu čvrsto povezanih ljudi. Njegov otac je bio direktor velikoprodaje u izdavačkom preduzeću "Nolit", a majka ekonomista koja je nakon drugog porođaja napustila posao da bi se posvetila deci. Imali su manje, ali su imali stalno prisutnu majku. Kuća je bila puna knjiga, a u dečjoj sobi od četrdesetak kvadrata ceo jedan zid zauzimala je biblioteka. Dečaci su "gutali" sve sa tih polica, a povremeno su radili popise, zapisujući u svesku ime svake knjige i ime njenog autora. Uz taj "kovčeg s blagom" Nenad je češće birao da ostane kod kuće i čita, nego da izađe u provod.

Odrastao je u uverenju da će sve biti u redu ako bude pošten, iskren i skroman. Kao dete je naučio da "život čine male stvari" i tu svoju osobinu i danas veoma visoko vrednuje jer ume da se raduje svakom jutru u veri da će mu doneti dobre male uspehe i pobede. Njegov otac je "greškom lekara" preminuo kada je Nenadu bilo 18 godina, i taj trenutak je bio prekretnica u njegovom životu. Zaposlio se u jednoj knjižari kao magacioner da bi prikupio novac za matursku ekskurziju, radio i završavao četvrti razred gimnazije.

PageBreak

Naučio sam da budem sam sebi najveći oslonac

"Ostanak bez jednog roditelja i svest da drugi - i pored sve dobre volje i želje nije bio u stanju da meni i bratu priušti ništa osim osnovne egzistencije, naterao me je na brže odrastanje koje bi verovatno došlo kasnije da smo živeli u blagostanju. Nisam imao obraza da tražim džeparac, morao sam da zaradim i za svoje najskromnije zahteve, a to mi je pomoglo da stignem tamo gde sam danas.

Počeo sam da radim kao prodavac u knjižari i doživeo prvu veliku nepravdu: čovek koji me zaposlio znao je zbog čega dva i po meseca udarnički radim, a dan pred polazak na ekskurziju rekao mi je da nema novca da me isplati. Tada sam shvatio kako funkcioniše jedan deo sveta i da nikada sebi neću dozvoliti nijedan sličan gest. I da sam sâm sebi najveći oslonac.

Po povratku sam od starijeg brata koji je već radio u izdavaštvu tražio da mi pomogne da nađem neki posao, ali je on to stalno odlagao, pronalazeći različite izgovore. U suštini je želeo da me zaštiti, da mi dâ priliku da započnem studije medicine o kojima sam godinama pričao misleći da ću biti doktor. Jednog dana, dok sam bio u poseti kod brata na poslu naišao je čovek koji je bio vlasnik nekoliko tezgi s knjigama na prometnim mestima u gradu i kome je bio potreban radnik.

Počeo sam da radim istog dana i tog, prvog dana, napravio duplo veći promet od njegovog najboljeg radnika i tezge koja je pravila najveći prihod. Odmah me je poslao na najbolju lokaciju na Terazijama, a posle nekoliko meseci promovisao me u dobavljača, pa sam nabavljao knjige za sva njegova prodajna mesta, vodio njegov kompletan tim ljudi i kontrolisao ceo posao. Te, 1996. godine dobio sam svoj prvi mobilni telefon koji mi je stvarno bio nužan jer sam neprestano bio na ulici, ali sam ga krio, bilo me je sramota da ga nosim jer je u to vreme on bio statusni simbol. U tom poslu sam ostao do 2005. godine, a nije bilo sajma u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni na kome nismo izlagali."

Šta ste to umeli?
"Pre svega da budem ljubazan, da kažem: dobar dan, mogu li da vam pomognem, hvala, izvinite i doviđenja. Reči koje bi trebalo da budu normalne u međuljudskoj komunikaciji, ali tih 90-ih nisu bile jer su skoro svi bili očajni, ljuti, uplašeni, a taj trenutak naše istorije je od nekih napravio i ozverene ljude. Moja opuštenost, dobronamernost i želja da ugostim svakoga ko priđe toj minijaturnoj prodavnici na otvorenom, budila je u ljudima želju da mi uzvrate osmehom, ljubaznošću i poverenjem. Vremenom sam uspeo da okupim i vežem za sebe poštovaoce literature koju sam prodavao jer je tada bilo veoma malo reklama - ja sam bio megafon, oglas i spot za knjige koje sam prodavao. Bio sam iskren u tome: iskrena je bila pažnja koju sam im ukazivao, iskrena je bila preporuka, iskren je bio osmeh, nikoga nisam lagao niti sam radio išta što se kosilo s mojom savešću.

Nakon toga sam se oženio, i osmelio se da u firmi koju je osnovao moj tast i koju nam je prepustio, počnemo da objavljujemo najpre dečje knjige, zatim i druge žanrove, do danas ukupno 400 naslova. Mi se ne reklamiramo, ne želimo da se eksponiramo, nikada ne šaljemo poruke da naše knjige morate da pročitate, radimo tiho u veri da će naše knjige pronaći put do srca čitalaca, a tako i biva."

Sudeći po onome što objavljujete čini se da verujete da čovek može da promeni svoj život menjaju­ći stavove u umu...?

"To je svakako tačno. Bitno je da čovek uvidi potrebu za promenom, inače se promena na bolje neće desiti sama od sebe. U poslednjih nekoliko godina supruga i ja smo napravili ozbiljnu selekciju ljudi s kojima imamo poslovne i privatne kontakte. Mnogo onih rđavog karaktera, koji posluju nefer, imaju loše namere, smo udaljili od sebe i oprostili im dugove. Jer nisu hteli ili nisu mogli da se menjaju. Kada smo ih pustili u svoj svet bilo je to iz želje da im pokažemo da se može ono što su smatrali nemogućim: raditi vredno, pošteno i, pre svega, fer. Dozvolili smo im da nas prevare, ali smo im nakon toga jasno stavili do znanja da su propustili priliku da vide da može da se živi dobro a da nikome ne nanesete štetu. One koji nisu hteli ili nisu mogli da promene taj deo svoje prirode, da budu bolji i veći, nisu dalje mogli da budu deo našeg sveta, iz njega su morali da izađu. Svima sa kojima smo prekinuli saradnju otvoreno smo rekli zašto, i od srca im oprostili, znajući značaj praštanja. Ja sam se vremenom menjao najviše zato što nisam imao strah da probam, da pitam, da se iskušam u nečem novom. Meni je sve to lako. "

PageBreak

Posao delim sa suprugom Slađanom

"Dokle god da sam stigao, za to je zaslužna najpre moja bazična, a zatim i nova porodica koju sam stvorio. Da nije bilo njene ljubavi, podrške i pomoći, ne bih postigao ovo što jesam jer ovaj posao zahteva veoma mnogo posvećenosti i odricanja. Nisu meni one manjkale, ali ako imate nekoga ko vas prati, razume i podržava, mnogo je lakše. Sve što radimo, Slađana i ja radimo zajedno. Zamaraju nas prepodnevne obaveze, telefonski razgovori, potraživanja, slanje knjiga, administrativni poslovi, a odmaramo se popodne i uveče tražeći nove naslove koje ćemo izdati, ažuriramo svoj sajt, za svoju dušu uređujemo elektronski časopis. Kad vidim da je ponoć, često pomislim da mi treba još mesec dana da ih smestim u svaki dan.

Porodica je moja najvrednija imovina, jer ništa drugo u suštini i nemam. I vidim da sam ono što su moji roditelji predali meni ja prosledio svojoj deci. I oni su ljubopitljivi, iskreni i već sad žele da učestvuju u našem poslu. Ćerka, kojoj je osam godina i koja "guta" sve što izdamo za njen uzrast, hvali nas i kritikuje, izjavila je nedavno da kad poraste želi i ona da bude knjižar i izdavač. A sin želi da se bavi zaštitom životne sredine jer već ima primedbe na one koji bacaju đubre na mesta koja nisu predviđena za to."

Da li su teme vezane za popularnu psihologiju koju objavljujete one koje i vas privatno zanimaju?

"Ne mogu da kažem da je ta vrsta literature mene usmerila na put na kome sam sada, nego nužda koja je proizašla iz tadašnjih životnih okolnosti. I supruga i ja smo u razgovorima shvatili da je knjiga koju smo izdali "Moć je u vama" Lujze Hej bila okidač promena i nekih medijskih ličnosti i naših prijatelja, kolega i saradnika. I posle toliko godina njene prisutnosti na tržištu, bezbroj primera da je za mnoge ljude bila inspiracija i pokretač za promene, mnogi ne mogu da prihvate da su kreatori svoje sudbine i svog života.

Čovek može da napravi čudo ako veruje da to može. Granice ne postoje, osim u našem umu, u nama su i sreća i snaga i moć. Ako je jedan čovek u nečemu uspeo jer je verovao da može, zašto ne bi i drugi - i zašto to ne bi bili vi? Nedavno smo izdali knjigu "E na kvadrat" koja sadrži jednostavne eksperimente koji dokazuju da je stvarnost savitljiva, da svest kuje materiju i da mi umom oblikujemo i kreiramo sopstvenu stvarnost. Svako od nas nije slučajno onakav kakav je, a da bismo se u to uverili treba da analiziramo svoje misli i postupke."

Uspeh se opisuje kao povoljan ishod, sticanje bogatstva, slava položaja. Ali postoje mnogo suptilniji načini postizanja uspeha koji mogu biti podjednako spektakularni iako nisu praćeni velikom društvenom pažnjom - mislim na unutrašnji, lični doživljaj, na zadovoljstvo koje dobijate iz onoga što radite...?

"Uspeh je za mene sve ono što mi pođe za rukom da sprovedem u stvarnost, a želje su mi velike. Ali se svakoga dana mora raditi na tome. Nećete uspeti ako imate fenomenalnu ideju, a ništa niste uradili da je realizujete. Koliko mašta nema granice, toliko su i naše mogućnosti bezgranične. Važno je samo da osluškujemo sebe, umesto da nam drugi došaptavaju šta želimo. Svako u svom životu mora da napravi listu želja. Ja je ne pravim, sve što mi padne na pamet, filtriram, a onda krenem u proces sprovođenja. Samo četiri dana od trenutka rađanja ideje o časopisu, izbacili smo prvi broj. Pokreću nas ideje, a njihova realizacija donosi nam ogromno zadovoljstvo."

Izdavači u Srbiji kažu da se izdavašvo u velikoj meri oslanja na entuzijazam koji je u osnovi svakog napretka, bez njega bi postojali samo izgovori - šta vi kažete?

"Nije u mojoj prirodi da od izdavaštva napravim kompaniju. Iza svake knjige stoji ogroman trud: najpre pisca, zatim prevodioca, lektora, urednika, izdavača, tehničkog urednika, štampara, dizajnera. Ja se svakoj obradujem kao dete, a ne verujem da to rade u kompanijama."

Vidite li knjigu, u svetu brzine i površnosti, kao jedno od najvažnijih načina kojim se vraćamo sebi?

"Svakako je jedno od najpristupačnijih. Šta je drugo čitanje nego razgovor u tišini, knjige su najtiši i najstalniji prijatelji. One su najprihvatljiviji i najmudriji savetnici, sagovornici, sadruzi i najstrpljiviji učitelji na putu svakog čoveka. Kroz knjige uživamo u komunikaciji sa nadmoćnim umovima koji nam se obraćaju, daju nam svoje najvrednije misli i izlivaju svoju dušu u naše. Hvala Bogu na knjigama, na najbolje bi trebalo staviti upozorenje: 'Može promeniti vaš život'."

Koja knjiga je vaša "Biblija"?

"Da su moji roditelji napisali knjigu, ona bi bila ta - moj uzor. Svaka nova koju objavimo dobra je kao i prethodna, a svaka koju smo objavili izdvojena je činjenicom da smo je štampali. Biramo pisce kao što biramo prijatelje".

Šta biste u svom životu još voleli da naučite, doživite, razumete, savladate...?

"Zadovoljan sam svojim životom. Da moram da krenem ispočetka, sa današnjim iskustvom, ne bih se zanosio idejom o studijama medicine, jer me ovo što radim ispunjava u potpunosti. Žao mi je što dan ne traje duže da bih svemu mogao da se posvetim preciznije, dublje i razigranije, da bi svaka sfera kojom se bavimo bila savršena."