Ona je sanjarila da postane arheolog, istoričar umetnosti ili nuklearni fizičar, a njen otac je želeo da nastavi porodičnu tradiciju građevinskog inženjera. Ko zna kojim bi tokom krenuo život Svetlane Dingarac da se na njenom putu pre dvadeset godina nije pojavila jedna razglednica i da jedna ambasada nije odbila da joj izda jednu vizu.

"Deda je bio poznati beogradski građevinac sa preko 200 izgrađenih objekata, tu struku je nastavio i otac, a zatim je bio red na brata i mene. Pod očevim uticajem završila sam matematičku gimnaziju i upisala građevinski fakultet i u te prve dve godine bila sam među najboljim studentima.

Fotografija mi nikada nije padala na pamet, a ne sećam se da sam i o prirodi mnogo razmišljala. Bilo mi je važno da završim fakultet i da budem uvek moderno obučena i savršeno našminkana. A onda sam jednom kod drugarice videla razglednicu sa fotografijom nekih Škrčkih jezera na Durmitoru i nešto se u meni probudilo.

Osetila sam ogromnu čežnju da budem tamo, a jedva da sam znala gde je i Durmitor. Kada mi tog proleća nisu dali vizu za Grčku gde smo hteli da letujemo, nagovorila sam tadašnjeg dečka da odemo na Durmitor. Dočekalo nas je užasno vreme ali smo ipak uspeli da se poslednjeg dana nekako ispenjemo do Škrčkih jezera o kojima sam sanjala. I tamo sam doživela neku vrstu transformacije koja je presudno uticala na mene.

Iako sam se mnogo napatila u tom pentranju po liticama boreći se sa strahom od visine, vredelo je svake sekunde mučenja. Teško je rečima opisati to osećanje - sve brige su iščezle, a preplavila me je neka neslućena bliskost sa svakim delićem prirode i celim Univerzumom. Jedva sam disala od osećaja slobode u tom prostranstvu koje mi je bilo nepoznato, a ipak toliko deo mene. Taj dan mi je iz korena promenio život."

Početničke fotografije koje je napravila svojim "idiotom" nisu mogle da zabeleže ni delić ushićenja koje je želela da podeli sa bliskim ljudima. Zato je počela da proučava knjige o fotografiji, a iduće godine krišom ponela očev aparat "Praktiku". Ovog puta je sa dečkom i bratom provela dve nedelje na Durmitoru neumorno ih goneći da se svakog dana ispenju na drugi vrh i neprestano fotografišući. Počela je da oseća da se nalazi na prekretnici i da mora da posluša taj unutrašnji zov duše koju je sada mogla da zadovolji samo priroda i fotografija.

Apsolvirala je ali nije završila fakultet jer je skoro sve svoje vreme provodila u društvu planinara po nedođijama Crne Gore, spavajući i po deset dana pod šatorima ili čak samo u vreći, pod zvezdama. "Čim bih pobegla iz grada, predala bih se toj predivnoj lakoći postojanja. Ovo moje dosta sitno telo teglilo je ranac od 25 kg. Štedela sam na hrani kako bih mogla da nosim foto opremu koja se stalno uvećavala. Tih godina sam bila kao omađijana žudnjom da beležim svoje doživljaje. Vrlo brzo sam počela da izlažem fotografije i dobijam pohvale, da plasiram svoje radove, a kasnije i fotoreportaže u raznim magazinima.

Odavno sam član ULUPUDUS-a i imam pet samostalnih i 150 grupnih izložbi u zemlji ili inostranstvu. Još uvek mi je najdraža pohvala od Branislava Strugara čija me je fotografija upravo i inicirala u fotografiju a mnogo kasnije i od mog oca koji je priznao da sigurno ne bih ostvarila ni delić onoga što sam videla i doživela da nisam izabrala ovaj put. A ja sam srećna jer se ništa na svetu, čak ni lepe ljubavne veze, za mene ne može meriti sa osećanjem slobode i zanosa koje mi daruje boravak u divljini sa kamerom."

Fotografska alhemija portreta...

Nikada nije bila zaposlena. Dosta dugo je radila kao slobodni umetnik po ugovoru, da bi kasnije osnovala svoju konsultantsku firmu. Među klijentima za koje je radila monografije, prospekte, knjige i razne projekte, nalaze se Rafinerija Pančevo, ОSCЕ, Arheološki park Viminacijum, manastir Gradac, TO Srbije, Fabrika stakla Paraćin, USАID, Аgrobanka, Inter most, Маrcy Cops, Meksička ambasada...

"Moja najveća ljubav je bila i ostala fotografija prirode, naročito planina, ali u ovoj zemlji se fotografija malo ceni i još manje plaća. Mnogo sam razmišljala kako da fotografisanjem ostvarim dovoljne prihode za život kakav želim da živim. Razmatrala sam i posao turističkog vodiča ali sam znala da to nije za mene jer bi mi odgovornost za ljude i stroga organizacija vezali ruke.

Zato sam postepeno došla na ideju da velikim firmama nudim kompletne projekte - ne samo fotografiju već i dizajn, tekst, prevod, štampu. To je bila neka vrsta kompromisa ali mi je on omogućio da doživim neke pustolovine koje se teško mogu platiti. Zahvaljujući i poslu i radoznalosti i smelosti, obišla sam raznorazne ćoškove Srbije i Crne Gore za koje običan čovek nije ni čuo."

PageBreak

Čovek je svesno prihvatanje neizvesnosti

Poslednjih desetak godina uglavnom je posvećena projektima iz oblasti seoskog turizma i zaštite prirodne sredine i kulturnog nasleđa. Najviše radi kao saradnik na projektima američke organizacije USAID i na tim poslovima je stekla veliko znanje, veštinu kao i ugled.

"Sve je počelo sa nekoliko manjih projekata na kojima sam radila za njih, a koji su bili namenjeni stranim turistima ili strancima koji žive u Srbiji, na primer 'Tri idealna dana u Srbiji', 'Beogradske priče' i 'Deset idealnih mesta uz Koridor 10'.

Nakon toga sam bila i vođa projekta 'Tri dana u Novoj Varoši' gde sam turističkim radnicima sa tog terana držala power point radionice i pomagala im da konkurišu za novčana sredstva sa svojim projektima. To mi je postepeno otvorilo vrata ka inostranstvu. Više od godinu dana sam živela i radila u Brazilu. Tamo sam usavršila engleski, naučila portugalski i do kraja ispekla zanat. Moj tadašnji poslovni partner iz Amerike i ja smo radili turističke portale, pa sam nakon Brazila radila i na prelepim Zelenortskim ostrvima blizu afričkog kontinenta.

Nakon toga me je jedna firma poslala na kongres u Kambodžu, a njihovo ministarstvo turizma me je angažovalo kao fotografa. Tada mi je već izgledalo da je svet moj i da ništa ne može da mi stane na put."

Ali onda, nakon tako sjajnog uzleta i osigurane poslovne budućnosti, dolazi do drastične promene. Svetlana se razbolela, vratila kući, izdržala nekoliko operacija i opet se našla na početku.

Dirljive fotografije majki i njihovih beba otkrivaju: ovako izgleda žensko telo posle porođaja...

"Nije bilo lako sve to izdržati i vratiti se na 'scenu' jer se kontakti brzo pogube. Ali ipak, ako čovek svim srcem veruje u ono što radi, neka nova vrata se uvek otvore. Nakon oporavka, krenula sam opet da sarađujem sa časopisima, a onda se desilo malo čudo. Objavila sam u JAT-ovoj reviji reportažu o Siriji u kojoj sam privatno bila pre desetak godina, a to je video sirijski ambasador i naredne godine sam dobila poziv da budem jedna od zvanica na njihovom tradicionalnom 'Putu svile' gde bude i po 2000 gostiju iz celog sveta.

Tamo sam dosta fotografisala i nakon toga napravila izložbu u RTS-u, a zatim su poslovi opet krenuli. Tih godina sam sa uživanjem radila veliku seriju fotografija Kalemegdana a zatim i monaškog života u ženskom manastiru Gradac u podnožju Golije gde sam provela mnogo vremena.

U međuvremenu sam sa prijateljicom i saradnicom Nadom Pešić koja je veliki promoter jugozapadne Srbije mnogo vremena provodila u tim očaravajućim krajevima koji su za mene i dan danas, uz kanjon Uvca, najlepši predeli Srbije. Pripremale smo mesecima projekat o turističkom potencijalu i zaštiti kanjona Mileševka na Jadovniku, a ja sam putovala čak u Finsku da projekat promovišem pred naučnicima iz 19 zemalja.

Najveći posao me je tek čekao jer mi se javio bivši američki partner i predložio da ga zamenim na projektu unapređenja turizma Jermenije. Za svaku od deset jermenskih provincija trebalo je napraviti detaljan izveštaj i vodič i osmisliti nove itinerare. Ja sam uradila tri vodiča boraveći tamo dva puta po mesec dana. Iako sam već imala iskustva u turističkom menadžmentu iz Srbije, Brazila, Kambodže i drugih zemalja, ovo je bio veliki i stresan posao. Priprema i pisanje traju četiri puta duže nego što traje sam boravak.

U međuvremenu radim na još jednom velikom projektu koji finansira Evropska unija - a to je projekat ruralnog turizma u pojasu Crnog mora, tj. u Jermeniji, Gruziji, severnoj Turskoj i istočnoj Bugarskoj. Moj zadatak je da preko interneta i u kontaktima prikupim što više podataka i osmislim deset originalnih itinerara koji se baziraju na kulturnoj baštini, prirodnim lepotama, starim zanatima, pronađem biciklističke ture, itd.

Ovaj posao je obećavao najviše ali mislim da će mi skoro doći glave, najviše zato što su ljudi sa terena neodgovorni. Pomoćnici koji su mi dodeljeni jedva natucaju engleski, a čak ni na mejlove ne odgovaraju pa ja radim i njihov posao.

Srećom te sam ja internet manijak i umem da iskopam svaki podatak koji postoji na bilo kom jeziku i dajem se poslu 100 posto iako sam svesna da to nije dobro za moje zdravlje. Važno mi je da završim sve što započnem, a sa druge strane i da učvrstim položaj i možda uskoro dobijem posao u Africi što mi je velika želja."

PageBreak

U Brazilu sanja Srbiju

Zanimalo me je da li Svetlana spada među one naše ljude koji su dosta putovali ali nikada nisu pomislili da se skrase negde van Srbije jer ih srce uvek vuče nazad.

"Zanimljivo je da sam na tim putovanjima otkrila nešto novo o sebi. Ja sam kosmopolita pa sam se uvek čudila ljudima koji ostanu da žive u inostranstvu, a pate za Srbijom - onda se to i meni desilo.

U Brazilu sam sanjala snegove našeg Zlatara, kanjone i litice Crne Gore, maštala o pljeskavici, umela sam i da zaplačem uz naše pesme. U Rio de Ženeiru je bilo još i dobro jer mi je okean bio na pet minuta hoda, a okolo je bilo dosta divnih lokaliteta za treking. Volela sam da u zoru džogiram po plaži, a zatim se okupam u okeanu. Ali kad sam prešla u San Paolo koji je južnoamerički centar finansija bila sam očajna: opkoljena šumom solitera, nehumanim saobraćajem, uličnim kriminalom, ulicama bez zelenila gde menadžeri helikopterima lete sa zgrade na zgradu na sastanke. Za mene, zaljubljenu u cvetne visoravni, planinske vrhove, reke i kanjone, to je bila slika apokalipse. Ulične otimačine su svuda u Brazilu takve da ni žensku tašnu ne smeš da nosiš oko ramena jer će za čas biti oteta.

Fotoaparat sam nosila u najobičnijoj kesi iz prodavnice jer bih zbog njega mogla da izgubim glavu. Ali s druge strane, na putovanjima sam doživljavala prelepe trenutke i nadam se da ću ih još mnogo doživeti. Uvek ću pamtiti jahanje konja po nepreglednim jermenskim visoravnima. Želim da se jednom vratim i Zelenortskim ostrvima.

Nikada u životu nisam lepše putovala nego u njihovim ofucanim kombijima - putnici natrpani kao vesele sardine u konzervi dok sa zvučnika odjekuju afrički ritmovi i tužni fado, a mi svi uglas pevamo i sve razlike u nacionalnosti, boji kože i starosti postaju sasvim beznačajne. Tri puta sam fotografisala karneval u Riju ali mojoj duši je više prijao živopisni karneval na ostrvu Sao Visente gde doslovno svako živo biće pleše dan i noć uz ritam njihove opčinjavajuće sambada muzike.

Da li i vi želite ovakvu fotografiju: najlepši i najromantičniji momenti sa venčanja iz 2014. godine...

I tamo, na kraju sveta, nabasah na nekoj potpuno izolovanoj plaži na trojicu Slovenaca koji me odvedoše kod vlasnika najpopularnijeg restorana - rođenog Beograđanina. Često se sećam i neshvatljive gostoprimljivosti sirijskih beduina od kojih mnogi i danas žive u tradicionalnim šatorima od kamilje kože, u porodičnim zajednicama jednog muškarca, nekoliko žena i mnogo dece. Čast, hrabrost i ponos se neguju od rođenja. I kad imaju jedva za sebe, svaki putnik će dobiti tanjir pasulja i mnogo čaja."

PageBreak

Fotograf živi različite živote

U pubertetskim godinama, želela je da bude i arheolog. Na čudan, zaobilazan način, i ta želja joj se ostvarila. "Za mene je najuzbudljivji aspekt moje profesije mogućnost da se potpuno srodim sa životima drugih ljudi i profesija. Dosta dugo sam bila zvanični fotograf arheološkog nalazišta 'Viminacijum' i dok sam tamo boravila, živela sam skoro u potpunosti životom arheologa o čemu sam kao dete sanjala.

Nedelje i mesece sam provodila sa njima na terenu i sortiranju, beležeći svaki detalj. Pamtim drhtavo uzbuđenje dok smo iskopavali kosti mamuta Vike i osećaj pod prstima kad dodirujem ljudske skelete stare 1500 godina, ali najdirljiviji doživljaj mi je priredio glavni arheolog koji je jako podsećao na Indijanu Džonsa.

Bila sam prisutna kada su pronašli prelep prsten, najlepši ikada nađen na tom terenu. Arheolog ga je podigao, pružio ka meni i nonšalantno rekao: Hoćeš li da se udaš za mene? To je bila naravno šala ali meni i danas zasuze oči kad se tog trenutka setim. U manastiru Gradac živela sam skoro monaškim životom: ustajala u četiri, išla na bogosluženja.

Monahinje su me nakon početnog otpora prema fotografisanju prihvatile. I danas se dešava da ih pozovem za savet ili podršku kad imam neki problem." Kao svakom rođenom fotografu koji ne može da odoli a da ne zabeleži sve što vidi, i našoj sagovornici su se dešavale i neprijatnosti.

"Bilo je i toga, naročito u Brazilu zbog kriminala koji sam pomenula, ali smešno je da su mi se dva veoma traumatična događaja dogodila baš sa životinjama koje inače veoma volim. U Kambodži me je dugo jurio jedan razjareni majmun zato što me je našao nagnutu sa fotoaparatom nad njegovom ženkom i mladuncima i mogu reći da to nije bilo nimalo prijatno.

Galerija života: fascinantne fotografije fetusa koje najavljuju magiju rođenja...

A na našoj planini Stolovi gde živi krdo divljih konja, bila sam dobro izujedana po ramenima dok sam izbliza snimala jednog paripa. Levo rame mi i danas ne funkcioniše dobro nakon tog incidenta. Ali ipak, ja ovaj svoj život ne bih menjala ni za šta jer sam blagoslovena da živim svoje snove: fotografiju, prirodu, skitnju po svetu..."

Takva vrsta slobode uvek ima i svoju cenu ali kao što je pisao Borislav Pekić: "Čovek - to je svesno prihvatanje neizvesnosti. U tome je opojnost i magija ljudskosti. Ništa nije neizbežno. Sve je - neizvesno. Neizvesnost je Izbor, Sloboda, Slučaj, Strepnja, Lepota."