Ako ovo imate ispred vrata, zaštitićete dom od zlih duhova: evo koje smo običaje nasledili od svojih predaka
Shutterstock otisci_paganske_duse_koje_obicaje_smo_nasledili_i_preuzeli_od_nasih_predaka_3

Igra dana i noći

Jedan od praznika koji su nam u nasleđe ostavili naši paganski preci upravo i jesu noći Samhaina, noći u kojima se svetlost i tama spajaju, preplićući materijalnu i nematerijalnu stvarnost u zamršeno klupko našeg postojanja, kojim ponajviše voli da se poigra neki mali crni Behemot svojom šapicom. U tim noćima, naše senke nam pomažu da pronađemo svoju suštinu, da prigrlimo darove paganskih predaka koji žive u nama, i zahvalimo im se. Koreni ove praznične noći počivaju u keltskoj Irskoj u kojoj je, pre skoro dve hiljade godina, Samhain predstavljao začetak novog prirodnog ciklusa kada dani postaju kraći, a noći duže, odnosno početak zimskog solsticija. Baš kao i u paganskoj tradiciji naših predaka, „obredom je potvrđivan novi prirodni ciklus čime je prirodno vreme postajalo socijalno-kulturna realnost.” Bojan Jovanović objašnjava i da, ukoliko je obredni proces način na koji čovek potvrđuje prirodu, onda ta potvrda predstavlja i njegovu meru sveta koja tako dobija ljudsku dimenziju. Simbolično, „spuštajući se nakon jesenje ravnodnevice, sunce odlazi u donji svet tame i smrti...” dok „uprkos hristijanizaciji prvobitnih elemenata vezanih za obležavanje početka novog vremenskog ciklusa, iz narodnih praznika nije prestala da zrači ona starija tradicija...”.

Sprečava negativnost, isceljuje i donosi smirenost: zapalite komadić smole i očistite kuću od loše energije

Kružno shvatanje vremena donosi ponavljanje i obnavljanje vremenskih ciklusa, nakon perioda rađanja sunca dolazi drugi godišnji period – ciklus jesenjih i zimskih običaja, određenih sunčevom putanjom. Jovanović priča da, baš poput tela koje dodiruje tlo prilikom rođenja i umiranja, i Sunce ocrtava svoju putanju izlaskom i zalaskom, a postupci dodira zemlje prilikom rođenja i smrti kod pojedinaca imaju magijsko-ritualno svojstvo koje je povezano sa metafizičkim aspektom podzemnog sveta iz kog se dolazi i u koji se vraća. „Ukoliko povežemo dva značajna momenta Sunčevog rađanja i zalaska, poput rituala dodira zemlje, onda se i u kosmološkoj perspektivi otkriva ravan koja deli dva sveta. [...] Tačke spoja ovozemaljskog i onozemaljskog ritualno su označene kao mogućnost njihove komunikacije koja do posebnog izražaja dolazi u periodu početka novog vremenskog ciklusa.”

Drevno predviđanje budućnosti: kako visak može da otkrije tok naše sudbine

Slaveći se od 31. oktobra do 1. novembra, Samhain je predstavljao kraj i početak nove keltskegodine. Ljudi su pozivali svoje pretke pripremajući bogatu trpezu, jer je hrana igrala izuzetno bitnu ulogu tokom praznovanja. Odvajana je za duše umrlih i deljena sa siromašnim članovima zajednice. I Jovanović, pišući o paganskoj tradiciji naših prostora, kaže: „Potreba za takvim odricanjem iskazuje se kao darivanje, a upućivanje dara u realnost iza granice vidljivog zasniva se na osećanju i verovanju da će se kroz uzdarje žrtveni ulog vratiti uvećan i obogaćen. [...] Kultni aspekt žrtvovanja izražen je nastojanjem da se više sile ovim obredom zaduže, odobrovolje i izrazi im se zahvalnost.” Preoblačenjem u demone, veštice i slična mitska bića, Irci prehrišćanskog perioda su se zapravo maskirali kako bi zbunili zle duhove i izbegli negativne posledice susreta sa njima. Vatre koje su palili, slične logorskim vatrama, bile su neizbežan deo ove svečanosti. Naime, čoveku tadašnjeg vremena je početak „tamnog” dela godine, zimskog solsticija, ulivao izvesnu egzistencijalnu napetost zbog ulaska prirode u „zimski san” koji donosi smanjene poljoprivredne aktivnosti i, samim tim, manje hrane.

10 stvari koje uspešni ljudi rade svakog jutra: napredovaćete ako ovako započnete dan

Vatrama koje su palili, ljudi su zapravo pokušavali da pomognu Suncu na njegovom putovanju preko neba, i osvetle mu put u cikličnom prirodnom kruženju, a time su izražavali i svoju bespomoćnost naspram drugog, i dugog godišnjeg perioda. Tokom migracija Iraca u Ameriku u devetnaestom veku, prenela se i ova tradicija, danas poznata širom sveta pod imenom Noć veštica. „Podela godišnjeg ciklusa na letnji i zimski period, vezana je i za njihova dijametralno suprotna značenja života i smrti, prirodnog obnavljanja i gašenja vitalnosti koja se počinju ispoljavati već u proleće, odnosno u jesen”, kako ističe Bojan Jovanović.