Ispovest žene kojoj je majčinski instinkt doneo čudo: evo zašto svaka majka treba da veruje svom predosećaju
Foto: Profimedia ispovest-zene-koja-je-zbog-majcinskog-instikta-dozivela-cudo-evo-zasto-svaka-majka-treba-da-veruje-svom-predosecaju

 Instinkt majke je nezamenljiv

Što smo je više posmatrali, sve više smo se osećali nelagodno. Stavili smo je u deo kuće gde ima više svetla kako bismo je bolje videli. Pokušali smo da je probudimo, ali bila je letargična. Sami sebe smo uveravali da preterujemo. Možda smo kao novi roditelji bili paranoični. Pokušali smo da prestanemo da razmišljamo o tome da nešto ne valja, pokušali smo da se smirimo. Kada su nas otpustili iz porodilišta, rekli su da je sve u redu. Nije imalo smisla.

Tada smo primetili da je boja njene kože postala čudna. Moje srce je potonulo. To se nije moglo zanemariti niti objasniti. Ovo je bilo stvarno. Moj je instinkt bio u pravu i brzo je trebalo nešto preduzeti.

"Koža joj je posivela... čak su joj i prsti bili sivi." Glas mi je drhtao dok sam to izgovarala. Iznenada, shvatili smo da smo kući doneli bolesno dete i to nas je uznemirilo. Siva boja njene kože otkrivala je da joj kiseonik ne cirkuliše telom kako bi trebalo. Disala je, ali znali smo da se događa nešto strašno.

Našu ćerku smo ponovno držali u rukama tek kada je bila stara četiri nedelje - provela je devet nedelja u bolnici, na odeljenju intenzivne neonatalne nege. Doktorima je bilo teško da zaključe šta je tačno bio uzrok tome da se Kvin tako brzo razboli, ali najbolje objašnjenje bilo je da se radilo o više trauma koje su uzrokovale ozbiljne poremećaje u radu njenog srca i pluća.

Porođaj je nekako prouzrokovao plućnu hipertenziju, aspiraciju i upalu koje su dovele do toga da su joj pluća gotovo izgubila funkciju. Stavili su je na ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju (ECMO), što je najinvazivniji tip lečenja srca i pluća.

Bili smo uz nju svakog dana, po čitav dan, boreći se s njom i držeći je za ručicu. Njena preslatka duša nam je dala toliko snage, snage za koju nisam znala ni da je imam u sebi.

Ona je sve to prošla iako su prognoze bile loše. Sada ima više od tri godine i ne prođe dan, a da nismo zahvalni na tome što je ostala živa. Ona je čudo. Ta mala beba koju smo tog dana doneli kući jedva je ostala živa. Zbog toga je sada svaki dan proveden s njom još dragoceniji.

Ponekad se prisetim tog zastrašujućeg dana, sećanje na to je još vrlo snažno. Neizmerno sam zahvalna što smo verovali instinktu kada nas je upozoravao da s njom nešto nije u redu. Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo da smo ignorisali znakove, da smo ignorisali predosećaj.

Da mogu vratiti vreme unazad, napravila bih drugačiji izbor kako ću je roditi, bile bi duže pod nadzorom, kao što je inače običaj. Ali, naposletku, mi kao majke radimo ono što mislimo da je u tom trenutku najbolje i učimo iz svojih grešaka. Taj dan me je naučio da je moj instinkt kao majke nezamenljiv i to je nešto čemu ću da verujem do kraja života."

Kvin je kasnije dobila sestru.

Izvor: Žena