One su, zajedno sa Dorijanom Kolundžijom, između ostalog, zaslužne za nastanak 50 neobičnih klupa koje su posejane na zelenim površinama Kalemegdana, Dorćolskog keja i Ušća. Želeći da savremenu umetnost približe ljudima koji ne žive u Beogradu organizovale su projekat „Pokreni grad” - izradu murala kojima su oslikane zgrade na najfrekventnijim lokacijama Pančeva, Subotice, Zrenjanina, Vranja, Loznice, Šapca, Užica... a i Beograd je dobio šest novih.

Njihovom zaslugom realizovan je i projekat „Korzo”: arhivske fotografije privatnih albuma Beograđana iz 19. i s početka 20. veka odštampane su na granitnim pločicama i ugrađene u fasade zgrada na potezu od ulica Cara Dušana, Kralja Petra sve do velikih stepenica na Kalemegdanu, da bi tako bio obeležen jedan od najstarijih delova srpske prestonice. Sve to, postalo je sastavni deo svakodnevnog života građana, muzej na otvorenom. Bile su selektorke ovogodišnjeg vizuelnog programa Belef-a i dovele između ostalih Marka Dženkinsa, američkog umetnika koji se bavi skulpturama u javnom prostoru, italijanskog umetnika Blua zbog čijih radova, da bi ih videli, ljudi putuju po celom svetu, ali i mnoge druge zvezde savremene umetnosti.

One su u stvari intruderi koji „upadaju” u javne prostore nastojeći da ostave svoj trag. Ipak, sve što čine vide kao prvi korak, inicijaciju, koja bi i druge mogla da inspiriše, nadajući se da bi gradovi, institucije, ili grupe mogle nastaviti da rade slične stvari.

- Ako možemo nas dve, mogu i veće i moćnije institucije, kaže Ana.

Milica Pekić je istoričar umetnosti i kustos, a sada je na postdiplomskim studijama za modernu umetnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Do pre dve godine radila je u galeriji „O3ONE”, od tada je sve svoje umetničke i organizacione potencijale investirala u zajednički posao s Anom.

Ana Adamović je slobodni umetnik - fotograf, završila je svetsku književnost u Beogradu, a zatim studirala fotografiju na Institutu za umetnost u Bostonu. Bavila se dokumentarnom i komercijalnom fotografijom, povremeno izlaže, a sada je sve svoje umetničke i organizacione potencijale investirala je u zajednički posao s Milicom.PageBreak

Umetnost u javnom prostoru

Godine 2002. Milica i Ana osnovale su KIOSK nezavisnu umetničku organizaciju koja radi na polju umetnosti i kulture.

Osnovni cilj KIOSK-a jeste široka saradnja među umetnicima i kulturnim radnicima, a jedan od glavnih zadataka je da predstavi socijalne i političke probleme modernog društva kroz umetnost, zato što veruju da svaki vid umetničke aktivnosti doprinosi boljem razumevanju među različitim socijalnim grupama i podeljenim nacijama.

- Radimo projekte koje same osmislimo i za njih nađemo novac, a imale smo sreću da se poslednjih godina nižu jedan za drugim, kaže Milica. Umetnost i kultura jedni su od nosećih stubova identiteta svakog naroda. Iz našeg iskustva znamo da ljudi u Srbiji ne posećuju dovoljno institucionalne umetničke prostore, pa umetnost u javnom prostoru vidimo kao socijalno angažovanu, jer smo je iznele na ulicu. To je istovremeno i neka vrsta borbe protiv kontaminacije javnog prostora jer smo neprestano izloženi napadu reklama kojima su prekrivene čitave zgrade i bilbordima kojima se nešto nudi i prodaje. Drugu liniju našeg delovanja čine projekti koji su socijalno angažovani jer reaguju na probleme savremenog društva i političku situaciju u kojoj živimo.

Takav je i veliki regionalni projekat „Lobi kulture” koji sada rade. Kada bude završen, trebalo bi da bude kulturna arhiva memorije regiona vezana za tranziciju u Evropsku uniju. On uključuje sedam partnerskih organizacija i 16 umetnika koji putuju u druge zemlje regiona i rade istraživanje, komunicirajući sa običnim građanima, tragajući za njihovim subjektivnim stavovima. Osnovno pitanje koje im postavljaju je: „šta mislite da će biti promenjeno (ili će nestati) u vašem svakodnevnom životu kad vaša zemlja uđe u Evropsku uniju?”

Nadaju se da će kroz direktne dijaloge umetnika i građana moći da dođu do odgovora na pitanja kojih nema u statisci – kako ljudi koji još nisu u njoj, zamišljaju život u Evropskoj uniji, kakve su im nade, kakva strahovanja, da li se tome raduju ili ne... Odgovori će biti prezentovani kroz fotografije, video i audio snimke, od tih dokumenata biće napravljena arhiva, od nje GPS mapa.PageBreak

Radost ispunjenosti

- KIOSK nam je omogućio da se bavimo stvarima koje nas zanimaju i intrigiraju, kaže Ana. To je nestabilna struktura i ne znamo koliko će trajati, ali sam uverena da je mnogo veća muka kada vas drže u nekom ofisu od devet do pet ili do sedam, a onda dođete kući i pitate se kako vam je prošao dan.

Ovde, i kada ima nerviranja znate da je to vaš projekat, za njega se borite, a loše dane razumemo kao deo procesa. KIOSK funkcioniše tako što smislimo šta bi nam bilo zanimljivo da radimo, formulišemo tekst koji ćemo predstaviti onima koji bi to mogli da finasiraju, napravimo budžet, obezbedimo novac, a zatim okupimo tim ljudi s kojima delimo zajednička interesovanja.

U suštini - same smo svoji majstori, a u svemu tome više je radovanja nego muke, iako ni ovde, kao i nigde na svetu nije lako pronaći način da radite ono što volite i da od toga živite. Najteže je naravno doći do novca, ali je velika radost kada završite projekat i vidite rezultat. Taj osećaj ispunjenosti ne može da se meri ni sa čim. Uvek stojimo iza projekata koje smo uradile pre, recimo, pet godina, što ukazuje na činjenicu da nismo radile nešto što je bio proizvod kompromisa.

- KIOSK nam pre svega obezbeđuje slobodu, a individualno je pitanje koju je cenu čovek spreman da plati za nju, kaže Milica. Svoje priorite same smo postavile, a to nam daje slobodu da radimo ono u šta verujemo, iako ne znamo kako će biti sutra.

Svi naši profesionalni kapaciteti: energija, znanje, iskustvo uloženi su u ono što pokrenemo i to onda mora da donese rezultat. Do sada smo uspele da živimo i radimo ne praveći kompromise sa stvarima koje su nam bitne. Niko nam ne može garantovati da ćemo i sledećih deset godina moći da radimo sve što nam padne na pamet, ali nam za sada to polazi za rukom.