Postoji bezbroj priča o ličnom rastu i transformaciji u prisustvu duhovnih vođa. Pre nekoliko godina, Njegova Svetost Dalaj Lama javno je govorio u njujorškom Central Parku. Tom prilikom, na hiljade i hiljade ljudi je ustalo u zoru i požurilo da zauzme dobra mesta već u pet ujutru, iako je govor počinjao u deset. Svi su želeli da sede što bliže bini i svi su činili sve da bi u tome uspeli. Vazduh je bio prepun negativnog takmičarskog naboja. Ali, nakon sat vremena slušanja Dalaj Lame, masa se promenila. Prisutni su postali oličenje obzira, skupljali su otpatke oko sebe i sklanjali su se jedni drugima sa puta.

Kada su gospodina koji je pomagao beskućnicima u Vašingtonu u intervju upitali kako je došao na ideju da obavlja taj zadatak, ispričao je kako je sve počelo onda kada je imao dužnost da Majku Terezu izvede na binu da bi održala govor prilikom posete američkoj prestonici. Dok ju je pratio uz stepenice, niska, starija gospođa ga je blago udarila šakom po grudima i pitala: "Šta ti radiš?" To je bilo dovoljno da ga prenese iz sveta u kome je bio obuzet sobom u neki novi, ispunjen obzirom i voljom da pomogne.

Ako posmatrate publiku u prisusutvu Njegove Svetosti Sri Sri Ravi Šankara, videćete lica koja su prethodno bila zaklonjena oblakom stresa, tuge ili besa kako se transformišu u lepa, nevina i ponovo mladolika lica.

Ove velike međunarodne duhovne vođe su ljudi koji nam na sopstvenom primeru pokazuju kakvi treba da budemo. I više od toga: to su ljudi koji nas transformišu kroz svoje sopstveno biće - ljudi koje možemo nazivati "avatarima".

Na sanskritu, reč avatar znači otelotvorenje božanstva; tradicionalno, inkarnacija boga Višnu, koji silazi na zemlju. Tokom osamdesetih, ovu reč prisvaja kompjuterska zajednica kako bi njome označila naš alter ego u sajber svetu. I na kraju, film Džejmsa Kameruna odomaćuje reč avatar u našim rečnicima i sada kada je izgovaramo mislimo na mladog vojnika u invalidskim kolicima koji se putem svog avatara transformiše u sasvim novo biće. Zapravo, prava definicija je kombinacija ovih ideja. Avatar je osoba koja za nas predstavlja božanstvo - i koja i nas same približava božanskom. Ipak, veliki avatari svoju ulogu vide drugačije. Kao što Sri Sri kaže: "U koga god da se zaljubimo, u stvari se zaljubljujemo u same sebe." To jest, uloga avatara je da nam pokaže sopstvenu unutrašnju lepotu.

Na ličnom nivou, avatar može da bude vaša majka, vaš baštovan, vaš duhovni učitelj ili sveta figura koja vas pokreće. Njegove ili njene misli i dela vas konstantno inspirišu, podižu i - najvažnije - pružaju dom, osećaj odmora, podrške i ličnog rasta. U Indiji se smatra da je odanost duhovnom učitelju proporcionalna sa učiteljevom potpunom posvećenošću individualnom rastu svog sledbenika. Drugim rečima, ova veza bi trebalo da vas približi samoj sebi. Ali sve ovo dovodi i do nekih pitanja: šta ovi avatari ili učitelji zaista rade sa nama ili za nas? Kako ovaj proces funkcioniše? Koga treba da izaberemo?

Jedno od objašnjenja ove nepoverljivosti je činjenica da su mnogi duhovni učitelji zloupotrebili svoju posebnu ulogu. Mesta poput Zen Centra u San Francisku i Centra Kripalu joge prošla su kroz toliko velike skandale da bi se o njima mogla napisati knjiga. I, naravno, slični ne­mili događaji u zapadnjačkim institucijama, poput katoličke crkve, prečesto su na naslovnim stranama. Gde je data velika moć, uvek postoji i opasnost od njene zloupotrebe.

Još jedan od razloga što je naše društvo "gurufobično" jeste kulturološke prirode. Psiholozi koji istražuju kulturne razlike podvlače onu razliku između istočnjačke i zapadnjačke kulture. Mi, kao deo Zapada, više volimo "uradi sam" pristup životu, i imamo horizontalnu socijalnu strukturu, dok istočnjaci imaju veću međusobnu povezanost u njihovoj zajednici, i za njih je norma vertikalna ili hijerarhijska struktura u društvu. Na Istoku postoji duboko razumevanje toga da u duhovnoj sferi samo budna osoba može da probudi usnule. Na Zapadu, malo nas je spremno da prizna da smo se uspavali.

PageBreak

Gurui Istoka i Zapada

Ironično je da uprkos našem nedostatku posvećenosti, naše društvo slavi bezbrojne "gurue". Imamo gurue za domaćinstvo poput Marte Stjuart, gurue za život poput Opre Vinfri, ljude poput Donalda Trampa koga nazivamo guruom za nekretnine, Madonu za muziku, i mnoge druge. Ovim poznatim ličnostima poklanjamo ljubav, obožavanje, pažnju, a da ne spominjemo to da im dajemo ogromnu moć i bogatstvo koji im omogućavaju mnogo toga. Nema ničeg čudnog u tome što su tabloidi najčitaniji štampani mediji - živimo u svetu posvećenom poznatima.

Iako, bez sumnje, mi razumemo koliko je dobro vođenje važno u drugim životnim sferama. Kako bismo postigli cilj na bilo kom polju - bilo da je u pitanju doktorat iz ekonomije ili zlatna medalja na Olimpijskim igrama - razumemo da nam je često neophodna stručna pomoć. Na Zapadu, doduše, ideja duhovnog učitelja ostavlja gorak ukus u ustima. U stvari, poznate ličnosti, profesori i stručnjaci za samopomoć zamenili su duhovne vođe. Obraćamo se njima za savete kako da živimo "dobar život" i često nas navode na pogrešno. Jer, lista bestselera nije mera za dostizanje duhovnog.

Pokušajte sa jednostavnim eksperimentom. Pomislite na osobu koja vam baš i nije najomiljenija na svetu. Mislite na nju tokom jednog minuta. Zatim razmislite o tome kako se osećate. Verovatno ćete se osećati neprijatno, i misli o toj osobi izazivaće i dodatne, povezane brige. Zatim zastanite i usmerite misli ka nekome kome se zaista divite. Zamislite tu osobu u potpunosti i dozvolite da svi njeni ili njegovi kvaliteti i osećanja ispune vaš um. Verovatno ćete početi da se osećate opuštenije i srećnije.

Zatim razmislite o tome koliko često vam se vrte po glavi oni koje ne volite, umesto da u um pustite one kojima se divite. Mnogo ljudi provodi više vremena razmišljajući o onim prvima. Zaista, i istraživanja pokazuju da se naši umovi češće koncentrišu na ono negativno. A usmeravanjem sopstvene pažnje na ljude koji nam smetaju - i aktiviranjem svih naših moždanih mreža koje su povezane sa negativnim ljudima - postajemo sve više poput njih! Sa druge strane, usmeravanje naše pažnje na avatar otvara sasvim drugu mrežu neurona i pomaže nam da ostvarimo njihove kvalitete i u samima sebi.

I dok prizivanje u misli sopstvenog avatara može da bude korisno, samo njegovo fizičko prisustvo može da bude transformišuće iz razloga koje nauka tek sad počinje da otkriva. Jedan od tragova je otkriće moždanih "neurona-ogledala". Tokom ranih devedestih, naučnici u Italiji su primetili da bi se, dok majmun posmatra čoveka kako podiže sladoled, neuroni u majmunovom motornom korteksu aktivirali kao da je i on sam činio to isto. I ljudska bića imaju ovu vrstu neurona, i ovo otkriće nam govori da, kada god smo prisutni dok neko nešto čini, njegovu akciju ogledamo i u našem mozgu. Ovi neuroni mogu da budu razlog što osećamo empatičan grč u stomaku kada gledamo dok se neko muči na bilo koji način. Druga istraživanja pokazuju da, ako gledamo dok se neko smeje, to aktivira "mišiće za smejanje" na našim licima. Još neka istraživanja otkrivaju da, ukoliko prisustvujemo visokomoralnim činovima (na primer, ako vidimo nekoga ko se žrtvuje da bi pomogao drugome), dolazimo do "uzdignutog" stanja svesti. I, po istoj logici, kada sedimo u prisustvu prosvećene osobe - i kada se potpuno otvorimo, naši "neuroni-ogledala" nam mogu omogućiti da imitiramo tu osobu i da i sami dođemo do stanja blaženstva u kome se ona nalazi.

Njegova Svetost Sri Sri Ravi Šankar ovo jako dobro objašnjava: "Kada usmerite svoju pažnju ili um na prosvećenog, vaša svest postaje sve življa i sve ispunjenija svetlošću." Učitelj može da bude poput avatara našeg idealnog ja. Učitelj bi trebalo da, više nego sebe samog, predstavlja naš sopstveni potencijal.

Skeneri mozga nam otkrivaju da su lekari, ako gledaju osobu ubodenu iglom, manje emocionalni od drugih ljudi, što pokazuje da možemo da treniramo naše "neurone-ogledala" da manje reaguju. Postoje veoma praktični razlozi da budemo u stanju da zaštitimo naša osećanja i reakcije. Obećanje avatara je mesto na kome smo sigurni, i gde možemo da spustimo svoje ograde i da se predamo. To kome ili čemu se predajemo može da bude manje važno od samog osećaja predaje. To je prilika da se opustimo, prestanemo da budemo usmereni isključivo na sebe same, što nas ograničava, i da dozvolimo našoj svesti da se proširi na neko lepše mesto u kome vladaju mudrost, ljubav i posvećenost. Biblija navodi reči Isusa Hrista: "Vera vas je izlečila."