Svoju želju za znanjem i istraživanjem drevnih kultura započeo je početkom osamdesetih godina. Kada je, pred svoje prvo veliko putovanje pre 30 godina, doktor Časlav Hadži Nikolić sređivao svog "spačeka", koga je u jednom komadu držala najviše njegova boja, majstor mu je, pošto je završio posao rekao: "Izdržaće do Inđije", jer nije dobro čuo da se doktor uputio u Indiju. Od tada, do danas, ostao je veran svojoj potebi za upoznavanjem drugih i drugačijeg.

Kroz prašume Amazonije probijao se nepreglednim lavirintom reka, prastarih kanala i skrivenih rukavaca savlađujući rastojanja koja se mere danima, a ne kilometrima. Ispred njega i drugih članova ekspedicije išli su vodiči, mačeterosi i tročerosi krčeći put kroz prašumu. Neke delove prolazio je džipovima, druge jašući konje, ali je bilo i deonica koje su se mogle proći samo puzeći. Na jednom takvom putu u Peruanskoj Amazoniji otkrio je i grad, arheološko nalazište koje su on i njegovi patioci nazvali Sobre Amija; snimili su film o nalazištu, upisali se u knjigu nalazača i ostavili ga u amanet Institutu za kulturu Perua.

Doktor Časlav Hadži Nikolić je po struci neuropsihijatar antropološke orijentacije, a avanturista i svetski putnik po strasti i izboru. Pripada školi nove kros-kulturalne psihijatrije čiji je osnovni princip sadržan u paradigmi - ako želimo da razumemo ponašanje drugih kultura, celokupna analiza našeg doživljaja mora biti zasnovana na njihovim konceptima, a ne na našim. Ovaj stav nastojao je da primeni na terenu - u egzotičnim kulturama Anda i Amazonije, Bornea i Malezije, među jemenskim gabilama i nigerijskim plemenima, gde ga je savet kongoanskog plemena Tiv, (sada nastanjenog u Nigeriji) proglasio za poglavicu, iako zvanična ceremonija inauguracije još nije obavljena jer on nema para da kupi tri krave, šest koza i pirinač za gozbu u čast svog ustoličenja.

Zanimale su ga i tradicije indijske i kineske kulture, ali je njegova najveća ljubav Južna Amerika - više od dve i po decenije proučava načine na koje šamani Amazonije hiljadama godina leče psihičke probleme ljudi iz plemena. Uspeo je da dopre do desetak plemena od kojih su neka, kao Šipibo, Aguarunas, Mačigenaks i Amarakaires nedodirljiva, do kojih je dolazio tako što je preko posrednika poglavici preneta njegova poruka, a onda je, ponekad i mesecima morao da čeka odgovor plemenskog saveza, koji je odlučivao da li će ga pozvati u svoj svet. Tamo ga je odvodila želja da upozna rafinirani psihijatrijski postupak koji primenjuju šamani zaduženi za psihofizički integritet pojedinca, nalik na ono što psihijatar radi na Zapadu. O tom iskustvu napisao je i knjigu: Kada se vidi ono što se ne vidi.

PageBreak

Mistika druge realnosti

Većina ljudi veruje da postoji nešto što nas nadilazi, na ovaj ili onaj način traži mesto u tome. Da li je to privilegija "razvijenih" kultura, objavljenih religija, ili se sreće i u tzv. primitivnim društvima?

"Fenomen koji pominjete je univerzalan, a u egzotičnim 'primitivnim' kulturama predstavlja centralno mesto u terapijskim procedurama. Kako god definisali mistični doživljaj, on se uvek svodi na iskustvo neposrednog kontakta sa najvišim silama, zvale se on Bog, Duh, Apsolut ili nekako drugačije. Dakle, na opštenje sa svetom koji ničim nije uslovljen, ili sasvim koncizno: mistični doživljaj se može definisati kao ostvarenje nečije veze sa apsolutnim. U ekstatičnom stanju, krećući se mističnom geografijom druge realnosti, ostvaruje se kontakt sa silama koje poseduju apsolutno znanje i apsolutnu moć. Iz tog kontakta, šaman koji vodi grupu pokušava da dobije odgovore i na pitanja: ko sam ja, odakle dolazim i kuda idem, kome pripadam i kakvo je moje mesto u Univerzumu. Pitanja koja se nalaze u osnovi svakog mističnog traganja koja, kao skrivene potencijale nose svi ljudi na našoj planeti."

I pradeda (i njegov otac) s majčine strane bio je sveštenik. Časlav ne zna koliko je pradeda bio duhovan, ali zna da je bio pragamtičan jer je svu decu slao da studiraju u gradovima Evrope. Tako je i njegov deda po povratku iz Francuske otvorio advokatsku kancelariju u Valjevu, ali je za vreme Drugog svetskog rata nestao u Mauthauzenu. "Majka mi je bila pravnik. Tiha i topla žena". Pradeda po ocu jednog dana je u gornjoj čaršiji u Vranju uzjahao konja i otišao na Hristov grob u Jerusalim. Dugo ga nije bilo, a vratio se kao Hadžija. Njegov sin, Časlavov deda, dane i noći provodio je sa Borom Stankovićem, a po svoj prilici je u krvnom srodstvu sa Mitketom, junakom romana "Koštana".

"Otac mi je bio oficir, predavao je strategiju na Višoj vojnoj akademiji u Begradu, kome se dešavalo da na posao pođe u uniformi bez šapke ili opasača. Geni valjda", kaže Časlav i dodaje: "I sada nosim u sebi miris Valjeva u jednoj i Vranja u drugoj nozdrvi."

Medicinski fakultet je završio u Beogradu, doktorirao je na katedri za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu i na Otvorenom univerzitetu UN za komplementarnu medicinu Kolombo-Atina u Atini. Radio je u KBC Zvezdara, u klinici u Kovinu, među prvima je počeo da primenjuje akupunkturu u okviru neuropsihijatrije u Zavodu za zaštitu zdravlja železničara. U Južnu Ameriku, Aziju i Afriku dospeo je radeći kao lekar radnika Energoprojekta, gde su radili velike poslove. Trenutno predaje u Visokoj školi za računare i elektrotehniku, medije i masovne komunikacije, a član je doktorskog tima emisije Survivor. Oženjen je, ima tri ćerke.

Na veliko prvo putovanje u Indiju otisnuli ste se za onima koji su tragali za odgovorima na večita pitanja: ko smo, kome pripadamo, šta je naš smisao?

"To je bilo vreme velikog egzodusa. Kolone mladih su se kretale iz svih krajeva Evrope i valjale se prema Indiji i Nepalu. Istovremeno, počinjalo je nešto što se kasnije pretvorilo u ono što se u literaturi naziva 'pandemijom adolescentne narkomanije'. To je nekako moralo biti povezano. Verovao sam da se ceo fenomen može razumeti ili makar naslutiti jedino ako postanete deo te priče. Počeo sam da pakujem ranac kada se pojavio moj drugar Srećko Pesek. Pitao me je gde idem. 'U Indiju'. 'Mogu li ja s tobom?' 'Možeš' - rekao sam.

Krenuli smo posle dva dana s veoma malo novca, dogovorili se da spavamo u kolima ili - ako se mora u hotelu, ali ne skupljem od dva dolara. Tehnički - nije bilo teško uključiti se u taj fascinantni talas koji se valjao ka Istoku. Početna tačka bio je Istanbul. Sećam se da se rupa od hotela u koji smo se smestili zvala Gilhane, a na zidu pored glavnih vrata bile su zakačene brojne cedulje koje su usmeravale ka daljim punktovima: 'Sutra krećem ka Iranu, treba mi saputnik... Stiv, soba 5'... Išlo se dakle preko Turske, Irana, Avganistana i Pakistana. Do Indije smo putovali oko tri nedelje.

PageBreak

Zdravlje pojedinca u harmoniji univerzuma

Razumljivo je da su se mladi u svetu koji je strah, poslušnost, hipokriziju i ravnodušnost proglašavao jedino ispravnim društvenim vrednostima, osećali zbunjenim i napuštenim. Osećajući se, dakle, strancima u kulturi koja im nije davala odgovore na egzistencijalna pitanja koja su postavljali, a ne uspevajući da oglase svoj protest kreativnom avanturom, mnogi među njima prihvatili su alternativu: napustiti zauvek, ili bar za trenutak, tu otuđenu kulturu i potražili odgovore na drugoj strani. Otkriven je Istok. Njegovi vodeći filozofski sistemi su bez drame potvrđivali da je život patnja, ali i da je spasenje unutra, u bogatstvima duše i da se do njega dopire bez milosti Boga, novca ili drugog autoriteta.

Samoostvarenje se postiže proširenjem svesti, u susretu čoveka sa samim sobom i velikom kosmičkom egzistencijom. Ovakve ideje utkane u mističnu aromu Istoka neodoljvo su privlačile mlade begunce iz zapadne kulture. Na Istoku su se sreli sa ritualom i drogom kojom je bio natopljen ceo taj put. Iz noći u noć sam posmatrao te mladiće i devojke kako se iznureni okupljaju na terasi Tendon hausa iznad svete reke Gang, puše ćilam izgovarajući njima nerazumljive mantre i slušajući nevešto izmamljene zvuke sitara. Duhovni stav Istoka traži mnogo više - doći do samoga sebe i sjediniti se sa najvišim principom - on je bio naslućen, ali ne i shvaćen."

Probali ste meskaliniski pejotl i harmalinsku ajauasku - kako ste to doživeli?

"Razumem zašto ste postavili ovo pitanje. Ono deluje uzbudljivo i provokativno, ali zahteva i neka bitna objašnjenja. U šamanskim društvima Amazonije terapjski koncept je zasnovan na primeni psihoaktivnih supstanci koje mi poznajemo kao halucinogene. Dok mnoge egzotične kulture poznaju upotrebu ovih supstanci kao sastavnog dela svakodnevnog života, posebno kao isceliteljskih tehnika koje vode poreklo još iz paleolitskih vremena, dotle se zapadna medicina suočila sa mogućnošću primene ovih supstanci tek polovinom prošlog veka. Nažalost, ova istraživanja su vrlo brzo morala biti prekinuta jer je zapadnu kulturu, kao što znamo, preplavio talas adolescentne narkomanije. Morala se napraviti razlika između njihove zloupotrebe i njihove terapijske uloge. Tu specifičnost ne treba tražiti u materiji, u samoj biljci koja je nevina, nju treba tražiti u nameri.

PageBreak

Sreća je u penjanju na vrh

S druge strane, ako se bavite antropološkom psihijatrijom, morate da koristite i metode koje koristi antropologija. Jedna od njih je učestvovanje u događaju, ritualu, bez obzira na to da li je on relgijski ili terapijski. Vi možete da posmatrate događaj spolja, ali ga nikad nećete razumeti ako ga ne doživite izuntra. Uzgred, nikada vam neće ni biti dozvoljeno da ritual samo posmatrate bez učešća u njemu. Sva moja iskustva na tom planu vezana su, dakle, za učestvovanje u ritualima zasnovanim na dejstvu enteogena (nameri da se dosegne Bog u nama). Ta iskustva su mi sigurno pomogla da razumem pravi smisao rafiniranog terapijskog postupka u tom ritualu koji ova društva primenjuju bukvalno hiljadama godina i dozvolila nadu da će se on, jednoga dana, uvesti u psihoteprapijske procedure zapadne kulture."

Nastojite da se koncepti tradicionalnih medicinskih sistema integrišu u zapadni medicinski model, koji i kako?

"Uveren sam da je pogrešno, neprofesionalno i neetički deliti medicine na zvaničnu i alternativnu, na atlantski, kineski, indijski ili tibetanski model. Postoji samo jedna jedina, božanstvena medicina, čiji je osovni zadatak da ublaži patnju naših pacijenata. Razume se da je zapadna medicina u tehnološkom pogledu neuporedivo razvijenija i dominantna u odnosu na druge kulturološke modele, ali ne vidim razlog da ne usvojimo jogu, akupunkturu ili autogeni trening.

Srećom, stvari se menjaju: po ugledu na neke zapadne zemlje i kod nas je pre nekoliko godina formirana komisija koja je procenila koje od tradicionalnih terapijskih tehnika mogu da uđu u korpus zvanične medicine. Pasivni otpor, međutim, i dalje postoji. Mislim da je neophodno da se tradicionalna medicina uvede kao poseban predmet na Medicinskom fakultetu kako bi budući lekari razumeli zašto, kada i u okviru kojih indikacija mogu svoje pacijente da šalju na odeljenja za tradicionalnu medicinu u okviru zdravstvenih ustanova. Bojim se, međutim, da će još mnogo vremena proteći pre nego što lekari zapadne medicne budu razumeli i prihvatili natpis sa kojim sam se susreo u Železničkoj bolnici u Šangaju gde sam učio akupnkturu, a na kome je bilo zapisano: 'Obični lekari leče bolest. Veliki lekari sprečavaju da do nje dođe, a najveći među njima nastoje da zdravlje pojedinca utkaju u harmoniju univerzuma'."

Šta su za vas prave vrednosti života?

"Više verujem u individualne životne vrednosti, da čovek u sebi nosi brojne skrivene mogućnosti i da mu prepoznavanje tih mogućnosti, skrivenih potencijala, sposobnost da ih prepozna, koristi i otkrije smisao svog života, predstavljaju ono što zovemo životnim vrednostima. Život sadrži smisao pod bilo kakvim oklnostima. On ima smisla do poslednjeg trenutka. Do poslednjeg daha."

Osećate li se kao osoba s misijom i kakvom?

"To mi zvuči suviše pretenciozno. Ako mislite na moja traganja po Amazoniji i prenošenje iskustava sa tim ljudima, onda sebe doživljavam kao osobu sa zadatkom o kome sam pre samo desetak dana pisao mom prijatelju iz Valjeva, dr Bobi Stojniću - Grofu. Pisao sam mu da tamo, u kišnim šumama Amerike nisam sreo 'divljake' ni 'kanibale' nego ljude sa svojim strahovima, željama i potrebama, ljubavima i mržnjama, sa jasnom društvenom organizacijom i raskošnom teogonijom (najstariji grčki ep o postanku Bogova) i kosmogonijom. Evo, već više od četvrt veka ja sam u kontaktu sa njima. Povremeno odlazim tamo, ali ih sve teže nalazim. Mnogih grupa više nema. One prijateljske koje uspevam da nađem promenile su svoja boravišta i zavukle se duboko u šumu. Sve su bleđi, sve manje se smeju i sve brže umiru. Kada sam prvi put došao u peruansku Amazoniju, tamo je još uvek bilo 260 izvornih grupa. Sad čujem da ih ima samo šezdesetak. Priče o divljim indijanskim plemenima Amazonije su priče kojima nas uče više od petsto godina da bi prikrili zločine i veliku laž.

Konvencionalna istorija nas uči da je otkriće Amerike jedno od najsvetlijih trenutaka čovečanstva (ne može se otkriti zemlja koju nastanjuju ljudi hiljadama godina), a otkriće je početak jednog strašnog zločina. Američki kontinent tada je imao sto miliona stanovnika, što je činilo petinu čovečanstva. Nekoliko decenija kasnije većina ovih ljudi bila je uništena, a njhov svet brutalno opljačkan. Na Jamajci više nema Araukanosa. Nisu mogli da izdrže torturu. Celo pleme je izvršilo kolektivno samoubistvo. Priča o divljacima i kanibalima koje treba civilizovati nije antropološki podatak. To je politički program. Moje prijatelje sada tražim skrivene duboko u šumama. Srećan sam što mogu da učim od njih. Mislim pre svega na rafinirani psihoterpijski sistem koji njihovi šamani primenjuju hiljadama godina, a koji zapadna kultura tek sada otkriva. Pokušavam da ga prenesem u izvornoj formi u ovaj deo sveta, sa neizvesnom nadom da ću možda moći da pomognem rehabilitaciji tih divnih ljudi koji su odavno postali moji prijatelji. I ovim što sada pričam vama, ispunjavam taj zadatak. Neću se umoriti da o tome govorim iznova i iznova. Ako se to može nazvati misijom, to je moja misija."

Šta biste u svom životu promenili da ponovo živite, znajući ono što sada znate?

"Više puta sam u štampanim i elektronskim medijima pročitao tekst, oproštajno pismo koje pripisuju Borhesu ili Markesu. Ne verujem da je u taj tekst umešan ijedan od njih, ali se slažem sa onim što je u njemu zapisano bez obzira na to što zvuči patetično ili kao opšte mesto, i bez obzira što se stidimo patetike i opštih mesta. Ja bih zaista to uradio: ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim... Spavao bih manje, a sanjao više... Uživao u sladoledu od čokolade... Podsećao bih ljude da čitav život žele da žive na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u načinu savlađivanja litice... Da čovek ima pravo da drugog gleda odozgo jedino kada želi da mu pomogne da se uspravi... Dokazivao bih ljudima da greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju... Za ovo poslednje možda još imam vremena."