Onima koji se ne pribojavaju leta u čeličnim nebeskim pticama svaki pogled iz aviona je veličanstven. Ali od svih putovanja u veliki svet u mom sećanju je jedan zauzeo posebno mesto. Reč je o pogledu na Istanbul. Posmatrajući iz aviona bezbroj crvenih zastava i minareta koji izgledaju kao ukočeni stražari večno spremni na bitku za odbranu rimskog, vizantijskog ili otomanskog carstva, kojima je Istanbul pripadao, postala sam odlučnija u svojoj misiji da pobijem tvrdnje kako kratka turistička putovanja ne mogu da otkriju najlepše tajne nekoga grada. Da li se one kriju u izvikanim turističkim atrakcijama kao što je Bosforski moreuz, Plava džamija ili Veliki bazar? Da, čuče u svemu tome, ali u svakodnevnom životu kriju se i u onom što se događa u prolazu.

Na put prema Istoku nagnao me Orhan Pamuk, tačnije roman tog nobelovca posvećen turskoj prestonici, njegovom rodnom gradu. Zato je moje prvo pitanje upućeno lokalnom vodiču Nedimu glasilo: "Gde živi Orhan Pamuk?" "On je umro", ozbiljnim glasom odgovorio je starac sede kose koji više od trideset godina služi posetiocima iz cele bivše Jugoslavije i šali se na račun njihove međusobne netrpeljivosti ugađajući šalama posebno namenjenima Hrvatima, Srbima, Slovencima...

Dok smo se ulicama tesnim od mnoštva ljudi spuštali do najpoznatijih istanbulskih građevina, Plave džamije i Aja Sofije, shvatila sam da se preda mnom nalazi jedan od mnogih Turaka koji zbog Pamukovih, za režim nepodobnih izjava, veličanje tog pisca ipak prepušta strancima. Ubrzo je sa smeškom zaključio: "Znate li kako ćete najlakše osvojiti Nobelovu nagradu za književnost? Pišite protiv svoje zemlje." Možda je u toj tvrdnji bio tračak istine, ali sam vodičeve reči, zaslepljena Pamukovom sintaksom, uzela sa rezervom.

PageBreak

Duhovno iskustvo

Lepi susreti u ovom gradu tek su sledili. Jedan od lepših bio je onaj s Aja Sofijom. Od 532. do 1453. godine najveću hrišćansku katedralu, potom nakon osvajanja Osmanlija džamiju, a danas muzej, napustila sam s jednom mišlju. Svako bi tamo, uprkos gužvi koju stvaraju horde turista, trebalo da se potrudi da pronađe jedan miran trenutak. Zatim podigne glavu i lagano se vrti oko svoje ose uživajući u prizoru koji pružaju raskošni svodovi te velelepne građevine i na taj način doživi neobično duhovno iskustvo zlatnih mozaika. Oni kao da skrivaju neku religijsku tajnu, u isto vreme jednostavnu i nedokučivo svetu, dok tragovi hrišćanskih ikona na zidu skriveni iza muslimanskih simbola kopkaju posetioce pitanjem: Da li smo svi ispali iz iste nebeske korpe?

Za zamaranje glave takvim i sličnim pitanjima poslužila mi je vožnja Bosforom, moreuzem koji deli Evropu i Malu Aziju. Dva sata vožnje uz vijugavu obalu na kojoj su se smestile najlepše vile turskih uglednih građana bila su dovoljna da zaključim koja boja simboliše Istanbul. Bila bi to siva. Ali ne turobna, nesretna, prljava, već siva koja vlada gradom jer se njegovo nebo stopilo s bojom mora i jer kamen pre hiljadu godina sagrađenih građevina i dalje caruje nad čelikom, betonom i staklom modernog doba. Ceo Bosfor ne samo da nalikuje na upitnik već i postavlja dilemu: hoćete li na crti razgraničenja Evrope sa Azijom krenuti prema napred istraživati misterije Istoka, ili se vratiti nazad, u dobro poznatu svakodnevicu Zapada? Sila teže me je tog puta povukla prema nazad.

Najlepše turske uspomene ipak se nisu rađale na izvikanim mestima, već, u mirnim uglovima Istanbula. U antikvarnici dva metra od glavnog ulaza u natkrivenu pijacu Veliki bazar, odnosno Kapaličaršiju, gde sam zavaljena u staru fotelju ceo sat birala minđuše pod budnim okom vlasnice i njene mačke. Ili u maloj prodavnici usred spomenute pijace gde me je prijateljica "čupala" iz radnje pomahnitalog trgovca koji je na moje pitanje o ceni torbe odlučio da će mi je prodati po svaku cenu, što je uključivalo i mlataranje rukama i nogama. Za takvu reakciju sam delimično i sama kriva jer dan pre toga nisam poklonila dovoljno pažnje poznaniku Francuzu, koji već mesecima živi u Istanbulu, i njegovom tumačenju gesta kojom se odbijaju nasrtljivi trgovci. Reč je o ponavljanju reči: jok, jok! (ne, ne), sa teško savladivim coktanjem jezikom i okretanjem očiju prema gore.

U gradu na čijem širem području živi i do 13 miliona ljudi pažnju će vam više puta ukrasti ribari. Žene, muškarci, deca, odeveni u kabanice, haljine, farmerice, skriveni maramama, šeširima ili kapama kao prosjaci, po svim gradskim mostovima, u svako doba dana i noći, strpljivo mole more da im podari obrok. Dah oduzima i većina istanbulskih prozora koji svojom veličinom od poda do plafona pozivaju slučajne prolaznike da nakratko postanu deo turske porodice koja intimu svog doma prostire svetu, kao što trgovci tamo pred kupce prostiru skupocene ćilime. Nema tu mesta skrivanjima, zavesama i roletnama.

Zapad u meni tamo me je, suprotno očekivanjima, učinio uskogrudnom. Kad sam ušla u najskuplji turski disko klub odevena u farmerice i iznošene baletanke, okružena raskošnim toaletama mladih Turkinja, postidela sam se odluke da sve što je iole izazovno, od haljina do visokih potpetica, ostavim u svom ormaru. Ali ono što je do temelja uzdrmalo moje mišljenje o sebi kao pristupačnoj, otvorenoj i liberalnoj osobi bila je jedna popodnevna poseta hamamu.

Van turističkog aranžmana, zaputila sam se prema Cemberlitasu, turskom kupatilu, nekad otmenom javnom kupalištu sagrađenom davne 1584. godine. Bila je to, verovala sam, samo još jedna u nizu masaža koju ću probati. Samouvereno sam skinula odeću, obula gumene papuče, obmotala se u nešto grublje sukno i krenula sa prijateljicom u potragu za prostorijom gde ću se odmoriti od celodnevnog razgledanja. Žena koja je pazila da ne zalutamo u deo gde se opuštaju muškarci objasnila nam je kako treba da skinemo i donje rublje i ostavimo ga u ormariću. U ruke nam je predala paketić, veliki toliko da stane u zatvorenu šaku, i uputila nas prema glavnoj prostoriji.

PageBreak

Razotkrivena intima

Vrata hamama su se otvorila. Kojim rečima opisati osećaj koji me je preplavio od glave do pete, neprijatnost koja me je uštnula za obraze, vrućinu za koju nisam bila sigurna da li je stvarna ili plod mašte podstaknuta mišlju da sam stavljena pred stub srama. Tako je izgledao moj prvi doživljaj oči u oči s hamamom. U velikoj prostoriji u čijem se središtu nalazio ogromni mermerni kameni osmougao ležalo je, sedelo i šetalo tridesetak potpuno nagih žena. Posebno su bile impresivne one koje su poput jegulja klizile po osmouglu klizavom od sapunice, stisnute jedna uz drugu, sa izrazom lica kao da je golotinja najprirodnija stvar na svetu. Bile bi one melem za oči svakom muškarcu.

Ovako znači izgleda harem, pomislila sam dok su me šake bolele od stiskanja tkanine kojom sam skrivala intimne delove tela. Mogu li ostati obmotana ovom spasonosnom tkaninom, mogu li, mogu li? Hoću li izgledati smešno? Ignorisanje tog pitanja od strane moje hrabrije prijateljice značilo je samo jedno: vreme je da skupim hrabrost za novu avanturu. Pribila sam se uz ivicu kamene ploče, neuspešno izbegavajući razne delove tela ostalih žena. Odložila sam platno, još jednom se postidevši svoje aljkave evropske liberalnosti i naga čekala trenutak kada će me maserka pozvati k sebi.

Već nekoliko puta sam bila u sauni i nikad nisam imala klaustrofobične napade, ali ovaj put u ovoj vrućoj kupaonici teško sam dolazila do vazduha. Ispružila sam se na kamenu i posmatrala svod, raskošnu kupolu obasjanu izrezbarenim zvezdama kroz koje je ulazila popodnevna svetlost. Uprkos žamoru, odjednom sam osetila mir svojstven samo muzejskim prostorijama. Sanjarila sam o prošlosti turskih lepotica koje su ovde vekovima unazad kovale ljubavničke, ratničke i slične planove i na trenutak zamislila kako mi zidovi odaju njihove avanture. Laganim udarcem po bedru, iz napokon pronađenog spokoja probudila me gospođa sa mrkim izrazom lica i poterala na sredinu osmougla.

Već tada sam zaboravila na depilaciju, manikir, pedikir, frizuru. Bilo nas je svakakvih. Mršavijih, punijih, tamnije puti, svetlije. Zar ću baš ja izazvati podsmehe? Došla sam na red i punija žena sa velikim grudima odevena samo u gaćice uzela je iz mojih ruku paketić. Sa nekoliko veštih poteza, iz njega je kao duha iz Aladinove svetiljke izvukla vrećicu koja se postepeno pretvorila u penu. Sapunica koju je vrtela poput testa za pizzu narasla je do razmere od jednog metra. Pomoću nje i rukavice "gratala" je moje telo i pritom masirala, udarajući me svojim oblinama. Na trenutke je tretman bio i bolan. Nakon desetak minuta ove zanimljive torture uhvatila me je za ruku i bez upozorenja odvela do jedne od fontana koje su okruživale osmougao. Stavila me je u krilo i počela da mi pere kosu. Osećaj da mi služi kao robinja brzo je iščeznuo dok mi je blagim pokretima šamponirala glavu. Hvala, rekla sam joj na engleskom jeziku kada mi je isprala kosu, ali ona mi je ravnodušno okrenula leđa i krenula u potragu za novom žrtvom.

Izašla sam iz središnje prostorije u hladno predvorje. Sela sam na klupicu da se odmorim pre nego što osušim kosu. Posmatrala sam nage žene koje su ulazile u prostoriju iz koje sam umalo bezglavo pobegla, i bila ponosna što sam barem nakratko i hiljadu kilometara dalje od doma pobedila stid od svoje nagosti. Ruku pod ruku sa prijateljicom krenula sam do hotela. Uplašila sam se da mi je hamam, ogolivši me na jedno popodne, iscrpio svu energiju. Zbog neobične mirnoće izostao je sukob sa taksistom koji je ispostavio besramno velik račun za kratku vožnju taksijem i strah od pasa lutalica kojih u Istanbulu ima na svakom koraku. Sa drevnom praksom izbacivanja toksina iz tela kao da je otišao i moj nemirni duh.

Tu noć utonula sam u čvrst san iz kog me nije probudio ni miris kebaba, ni policijske sirene čiji se zvuk noću uvlači u svaku poru grada. Ujutro, sa osmehom na licu, blistavog tela i mirisne kose, krenula sam put Zapada. Ovaj put odećom skrivena od pogleda stranaca i sa važnom životnom lekcijom. Ako budem ubuduće otvorena za nova iskustva, i samo sat vremena u nepoznatom gradu biće dovoljno da ostvarim novu veliku avanturu.