Život mladog redovnika u Luang Prabangu
zivot_mladog_redovnika_u_luang_prabangu_3 Foto: Adria Media Zagreb


Zahvalnošću protiv pohlepe

Svako jutro ustajali bi u četiri sata, umivali se i meditirali. Ponekad bi zaspali na jutarnjoj meditaciji, ali uglavnom su se trudili da ostanu budni i da se usredsrede. Potom bi uzimali svoje velike činije i kretali u šetnje gradom u potrazi za milostinjom. Stanovnici Luang Prabanga pobožno bi ih čekali na putu i udeljivali im hranu koja im je bila potrebna. Uglavnom su to bili jednostavni obroci, lepljiv pirinač, povrće i meso. U početku su se čudili kako smeju da jedu meso ako je greh ubijati. Starešina wata objasnio im je da je mnogo veći greh odbiti dar milosti. Ispričao im je kako je Buddha jednom prosio, a gubavcu koji mu je udelio hranu otpao je s njom i komad prsta. Iz zahvalnosti prema dobročinitelju, Buddha je pojeo čak i taj njegov prst!

U poslednje vreme među ljudima koji im daju hranu sve je više stranaca – turista. Njihovi su darovi malobrojni ali ukusni, komad voća, jogurt ili čokolada. No starešina ih je učio da sve darove moraju da gledaju sa podjednakom zahvalnošću i ravnodušnošću da ne bi razvili pohlepu. Pričao im je i o tome kako su komunističke vlasti pre desetak godina pokušale da ukinu običaj darivanja hrane redovnicima, ali su pobožne žene svakog jutra uporno nastavljale da izlaze na ulicu sa darovima. Nakon nekoliko neuspelih proglasa, vlasti su jednostavno odustale.

Po povratku u wat, sakupljenu hranu bi podelili i blagosiljali. Pazili su da se dobro najedu jer im je to jedini obrok tokom dana, ali bi ipak uvek ostalo nešto za dežurne siročiće iz kvarta koji su gladni izvirivali preko zidova. Nakon obroka odlazili bi na časove budizma, matematike, istorije i engleskog. Po podne bi obavljali jednostavne i meditativne poslove po watu: meli, prali i cistili, a u 16 sati bi se okupili oko bubnjeva, činela i zvona i praveći veliku buku pozivali na molitvu. Svi bi se okupili u hramu i dva sata meditirali, pevali i molili se ispred velikog zlatnog kipa Buddhe.

Čitave večeri bili su slobodni. Neki bi je iskoristili za ponavljanje utvrđenog gradiva, a neki su potajno pušili, odlazili u posetu prijateljima iz grada ili u internet kafe. Kham La i Lod Shom Pit ostajali su u dvorištu wata i učili engleski, koji im je bio najdraži predmet u školi. Često bi u wat zalutao i neki turista, pa bi s njim pričali i tako vežbali jezik.