Kada uvidimo da čak i naša bolest može da se protumači kao svojevrstan govor duše, shvatamo da postoje razni putevi koji mogu da nam izoštre sluh za njene poruke. U stanju zdravlja ona se oglašava prirodno preko snova, a zatim kroz emocije i senzacije ali i kroz bolest.

Međutim, u našem društvu se dijagnoze bolesti ili krize ne shvataju ni kao poruka a kamoli kao put i, shodno tome, na njih se i ne obraća pažnja kao na nešto što ima svoj smisao. Iz alopatskog anti-stava zvanične medicine prema simptomima sledi posledično agresivan pristup lečenju, pri čemu se lekar udružuje sa pacijentom u borbi protiv simptoma i pokušava da ih ukloni na najbrži mogući način.

Posmatranje iz ugla sveobuhvatne integrativne psihosomatike je potpuno suprotno: terapeuti se udružuju sa simptomom i posmatraju šta je to što pacijentu nedostaje kad je takva simptomatika postala nužna. U slici bolesti pronalazi se značenje koje se tumači i ne radi se protiv simptoma, nego se radi sa njima, što više odgovara homeopatskom pristupu, iako se ovde ne radi o davanju medikamenata.

Koliko je kompleksan i slojevit ljudski život možemo da shvatimo tek kada čoveka počnemo da posmatramo kao deo jedinstva, što on i jeste. Psiholozi Torvald Detlefsen i dr Ridiger Dalke kroz svoju dugogodišnju terapeutsku praksu i pogotovo knjigom Bolest kao put do izlečenja pokušavali su da predoče okosnice postojanja telesnih poteškoća - zašto smo bolesni, šta znači simptom i koja pitanja treba da postavimo sebi kako bismo postigli celovitost, što zdravlje zapravo i jeste. Ova dva autora razvijaju i pripremaju teren za svakog čoveka koji je spreman da sazna istinu i da na taj način prepozna svoje simptome kao putokaze koji će ga usmeriti ka celovitosti.

Predstavnici zvanične medicine generalno tumače dobijene lekarske nalaze kada postavljaju neku dijagnozu. Lečenje simptoma jeste odraz nespremnosti da se čoveku pomogne da dobije ono što mu nedostaje. Tek postavljanjem dijagnoze i njenim tumačenjem u čitavom procesu se javlja nekakav smisao za pacijente. Podaci dobijeni pregledima pacijentima ne govore gotovo ništa, sve dok ne dobiju i dijagnozu kao što je, na primer, zapaljenje pluća. Postavlja se pitanje: zašto se prekida sa tumačenjem upravo na mestu gde zapravo tek sve počinje.

PageBreak

Pravo značenje simptoma

Prirodno je da se može nastaviti sa istraživanjima vezanim za značenje pluća i suštinom zapaljenja. Interpretativna medicina polazi od toga da su sve telesne promene uvek izraz nekog duševnog sadržaja koji leži u njihovoj pozadini. Međutim, u jednoj zemlji kao što su Nemačka ili Srbija nije lako pronaći predmet koji ima formu i oblik, ali nema ni značenje ili sadržaj.

Sagledano iz tog ugla ostaje zagonetka zašto i kako to da nešto sa tako jasnom formom i oblikom, poput čira na želucu ili zapaljenja pluća, nema baš nikakav smisao niti značenje za zvaničnu medicinu. Sa stanovišta psihosomatske medicine, stvari stoje savim drugačije jer ona prepoznaje značenje svih simptoma i u skladu sa tim ih i tumači.

Nakon uklanjanja simptoma jedne bolesti, oni se premeštaju na drugo mesto ili u nesvesno. Ovakav način premeštanja simptoma nam u nekim drugim, na primer, tehničkim oblastima ne bi ni u snovima pao na pamet. Kad se na nekoj mašini upali alarmna lampica, ne pomišljamo na to kako da izvadimo ili ugasimo lampicu, kako bismo bili mirni. Ali kod glavobolje ili drugih bolova nam nije nimalo strano da upozoravajući signal blokiramo uzimanjem sredstava protiv bolova. Grubo rečeno, na ovaj način se simptomi samo premeštaju sa jednog organa na drugi i pacijenti se šalju od jednog lekara specijaliste do drugog. I kao što lekari često primećuju - većina pacijenata nema ništa protiv toga, jer se tako oslobađaju velikog pritiska sopstvene odgovornosti.

Na osnovama sveobuhvatne integralne psihosomatike, koja u bolestima prepoznaje njihovo značenje i smisao, postaje moguće prozreti zbir simptoma kao kompleksne životne zadatke i tako sprovesti pravu prevenciju. To nije samo od velike koristi po pacijenta, već i za lekara koji ga leči, jer postaje zanimljivo da razume suptilnije nivoe i da u svakodnevnoj praksi prepozna njihov dublji smisao. Ako se vratimo našem primeru zapaljenja pluća, tu možemo da uočimo brojne nijanse i da pronađemo ključeve za vrata koja treba otključati. Pluća omogućavaju nesmetani kontakt i komunikaciju, ona su odgovorna za razmenu gasova pri disanju i naš govor, koji se zasniva na modulaciji vazduha koji se razmenjuje pri disanju. Na drugoj strani, zapaljenje jasno ukazuje na konflikt, veoma često pravi rat, kada zbog povišene temperature dolazi do svojevrsne potpune mobilizacije u organizmu.

Uzročnici zapaljenja bore se protiv naših antitela kao u pravom ratu. Znači da nam zapaljenje pluća jasno ukazuje da se ovde radi o konfliktu u sferi komunikacija. Dokaz za to su česta zapaljenja pluća na intenzivnoj nezi i sobama za reanimaciju u bolnicama. Očigledno je da se ovde ne radi o virusima i mikrobima kao primarnom uzroku zapaljenja pre svega zato što se oni nigde u tolikoj meri ne uništavaju kao što je to slučaj na intenzivnoj nezi i u operacionim salama. Tamo gde se sva preostala komunikacija sa svetom vrši preko medicinskih igala, plastičnih katetera i električnih provodnika, kod mnogih ljudi pojavljuje se problem u komunikaciji, koji se u nedostatku drugih oblika izražavanja manifestuje kao zapaljenje pluća.

Detlefsen i Dalke smatraju da telesne probleme zapravo i ne treba posmatrati kao stanje suprotno zdravlju jer kao i sve u prirodi i bolest i zdravlje predstavljaju dva pola jedne stvari. Jasno je da moderna medicina leči simptome i delove tela ali nikada čoveka. Međutim nije samo medicina ta koja čoveka posmatra na pogrešan način. Čovek sam ima potrebu da blokira i sakrije od sebe samog sve za šta smatra da je negativno, pogrešno, zlo i štetno. Ali na taj način se samo produbljuje neravnoteža koju tokom celog života nosimo u sebi i širimo oko sebe pod uticajem vaspitanja, okoline, kulture ili religije. Značajan pomak možemo da načinimo tek onda kada prestanemo da ćuškamo u mrtav ugao ono što percipiramo kao negativno. Ako se identifikujemo kao neko ko je dobra i plemenita osoba, automatski smo odabrali stranu i narušili ravnotežu jer dobro ne postoji bez lošeg i obratno. Isto tako kada prestanemo da percipiramo simptome kao neprijatelje i počnemo da ih doživljavamo kao saveznike, možemo da počnemo sa ozdravljenjem jer tek tada možemo da čujemo šta govori deo naše duše koji smo ćušnuli u mrtav ugao.

Ono što treba da bude naš cilj jeste da dostignemo celovitost, što zapravo jeste zdravlje, a to možemo samo ako postanemo iskreni prema sebi, ako postavimo prava pitanja i ako otvoreno saslušamo šta nam simptomi govore. Kako autori knjige Bolest kao put kažu: "Onaj ko se odvaži i podnese da spozna bolest i slabost kao neizbežne i verne pratioce svog postojanja ubrzo će doživeti da ta spoznaja ne vodi u beznadežnost." Ta spoznaja će postati naš saveznik i mudar prijatelj koji će nam pomagati u isceljenju.

PageBreak

Oslobađanje stega

Kada se odvažimo da sagledamo i svetlost i tamu i kada krenemo na put isceljenja, vetar u leđa nam može dati Poredak ljubavi. Postupak koji se primenjuje u radu na porodičnom rasporedu istovremeno prevazilazi granice ličnog i omogućava uvid u transgeneracijske dinamike i njihovo dejstvo na pojedinca.

Spoznaja tih dinamika, putem takozvanog kolektivnog pamćenja koje nas povezuje sa transpersonalnim, omogućava nam uvid u povezanost i smisao odnosa među ljudima. Reprezentativni osećaj zauzima centralno mesto u radu porodičnog rasporeda.

To je jedna od osnovnih ljudskih sposobnosti kojom se na telesnom i osećajnom nivou mogu osetiti iskustva i osećanja drugih ljudi i imati spoznaja i "znanje" o njima iako pre toga nisu dobijene nikakve kognitivne informacije o istima.

Pri nastanku bolesti, unutrašnji konflikti čije razrešavanje na svesnom nivou pacije­nt nesvesno koči, manifestuju se u telu i materijalizuju se kroz njega. Potrebno je ponovo osvestiti sadržaj koji se krije iza telesne simptomatike, kako bismo razotkrili životni zadatak koji se krije iza toga. Ako je tema (unutrašnji konflikt) doprla u ravan svesnog, postoji šansa ne samo da prepoznamo aktuelni zadatak koji je kroz to izražen, nego i da ga razrešimo. Time se telo oslobađa svoje uloge predstavnika unutrašnjeg konflikta.

Direktan put koji vodi ka cilju jeste put kroz proces osvešćivanja, tako da uopšte i ne dođe do manifestacije u telesnoj ravni. Ovde se otvara šansa za pravu prevenciju. U klasičnoj medicini vlada navika da se o profilaksi kancera govori kao o prevenciji, pri čemu se zapravo misli na rano otkrivanje kancera. Rano otkrivanje je, svakako, mnogo bolje od kasnog otkrivanja, ali načelno nema nikakve veze s prevencijom. Kroz rad na sopstvenoj svesnosti možemo učiniti neku bolest suvišnom jer je određena tema (osnovni unutrašnji konflikt) svojevoljno obrađena na duhovno-duševnom nivou, što je prava profilaksa ili prevencija. Čovek se u tom slučaju prilagođava svojevoljno, pre nego što ga bolest silom natera da se prilagodi.

Dok god pokušavamo da saniramo samo simptome bolesti, uskraćujemo sebi mudrost tela koje nam otvara vrata isceljenja i bolest treba prepoznati kao put na kojem učimo da se u svakoj krizi krije i šansa za napredak.