Često se navodi da „dete ne crta ono što vidi, vec ono što zna ili oseća". Spontani crtež deteta ili crtež na zadatu temu, predstavljaju jednu od osnovnih metoda proučavanja ličnosti i duševnog života deteta.

Detetove slike i crteži prikazuju i njegove najskrivenije strahove koje teško može izraziti rečima.

"Postoje dva načina na koji se crtež posmatra - kako dete upotrebljava linije (da li zadebljava neke površine i da li naglašava pojedine delove) i kako raspoređuje stvari u prostoru. Ako dete crta više figura, a nekoj posveti mnogo više pažnje i truda, to odaje utisak da mu je ta osoba i veoma bitna.

Kada dete mnogo senči crtež, to često ukazuje na anksioznost, a ukoliko podebljava neke delove tela - recimo, nacrtalo je celu ljudsku figuru, ali je šake zatamnilo ili je podebljao linije šake ili ih nije ni nacrtalo, to ukazuje da dete sa tom osobom ne može da ostvari kontakt. Ukoliko sebe nacrta bez očiju ili ušiju, to ukazuje da ima potrebu da se od nekih stvari skloni ili želi da se zaštiti.Ponekad na crtežima nedostaju stopala, što govori o tome da dete ima doživljaj da nigde ne pripada.

Ako prednost daje bojama kao što su crna i žuta, to može značiti ljubomoru (odnosno strah da ne izgubi nečiju ljubav). Boju treba gledati u vezi s prikazanim predmetom: na primer, crvena lica ljudskih likova mogu biti odraz potisnute agresivnosti i potrebe deteta da je izbaci iz sebe. Sunce u dečjoj podsvijesti predstavlja oca.

Ako je zamračeno ili previše udaljeno od ostatka crteža, može označavati potrebu za većom komunikacijom s ocem. Kuća je simbol majke. Krov plameno crvene boje može se povezati s agresivnošću usmerenom prema liku majke" - objašnjava docent dr Fadilj Eminović, profesor na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, koji se bavi art terapijom i svrstava je u važne metode lečenja.