"Naše mogućnosti su neograničene. Budućnost nam je otvorena. Mi je oblikujemo kako onim što činimo, tako i onim što ne činimo." - Johanes Rau

Životno iskustvo koje oplemenjuje i daje krila. To je prvo što pomislite pri susretu sa Vladom Ilićem. On je profesor jezika i komunikacija, sistemski terapeut i učitelj poretka ljubavi. Skroman i energičan, žustrih i odsečnih pokreta, sve što čini oplemenjeno je radošću.

Vlado Ilić je otac, sin, muž, brat i siguran vodič kroz sistem poretka ljubavi. Ovaj energetski sistem spaja prošlost, budućnost i sadašnjost. Za Vladu je ova metoda nekako prirodno nasledila deo njegovog detinjstva u kome je prisustvovao starinskim vlaškim običajima obedovanja gde su se na obrok pozivale i prošle generacije:

"Velika je sreća i uvek me obuzme zahvalnost kad se toga setim, zahvalnost što sam odrastao u takvom porodičnom okruženju u kojem niko nije bio isključen, ni svesno, ni nesvesno. To je velika privilegija, ali budući da je za mene to bilo nekako samorazumljivo, tek kasnije sam shvatio koliko je to zapravo bitno."

Vlado je rođen u Smederevu i vrlo brzo se osamostalio budući da su mu roditelji radili u Nemačkoj. Rano je naučio da donosi odluke i kreira rešenja te se tako odlučuje za studije germanistike i to zato što mu se to u tom momentu učinilo kao najbrži put do diplome: "Jednu od bitnih prekretnica u mom životu predstavlja odlazak na postdiplomske studije u Nemačku, gde i danas živim sa svojom porodicom.

Prvi posao sam tamo dobio u jednoj školi za učenje jezika, gde sam Nemce iz Rusije, Rumunije, itd. učio pravilnom savremenom nemačkom jeziku i pomagao im u integraciji u nemačko društvo. Grupe su bile vrlo heterogene, sastavljene bez ikakvih kriterijuma, na osnovu datuma ulaska u Nemačku, tako da se dešavalo da je u jednom odeljenju bilo i nepismenih i doktora nauka, mladih i penzionera.

Nije bilo jednostavno raditi u takvim uslovima, ali ta iskustva bila su mi vrlo značajna za moj dalji, ne samo poslovni napredak." Za Vladin razvoj je bilo značajno i treniranje karatea za koji kaže da mu je otkrio draži vrhunskog sporta. Kroz ovaj sport je mogao i da neguje spiritualnost i da nauči da održava ravnotežu i jedinstvo duha i tela.

Nakon par godina rada u školi jezika dobija posao u Audijevoj akademiji - jednoj od najuglednijih akademija za specijalizaciju visokog stručnog kadra, pre svega u automobilskoj industriji. Tu Vlado stiče i važan uvid koji će imati odjek i u njegovim kasnijim iskustvima, a to je da je sve u komunikaciji.

7 nivoa duhovnog buđenja: na kojem ste vi stepeniku...

Nekoliko godina je predano radio i dostigao vrhunac karijere međutim osećao je da mu nešto nedostaje. U lutanju tim prostorom egzistencijalne praznine dolazi i do Poretka ljubavi koji će na dalje utvrditi pravac razvoja Vlade Ilića a dva traumatična događaja će na neki način i odrediti njegov dalji put koji se ulivao u reku Poretka ljubavi, metode koja razrešava najdublje lične i transgeneracijske traume i blokade.

Prva prekretnica je bila kada je kao beba usled anafilaktičkog šoka doživeo kliničku smrt, a druga prekretnica se desila osamnaest godina kasnije kada je još jednom imao isto iskustvo nakon saobraćajne nesreće. "Posle takvih iskustava potpuno drugačijim očima počinjete da gledate na život...", kaže Vlado.

Razgovor sa Vladom obuhvata čitav niz tema jer on shvata život kao deo velikog i isprepletanog jedinstva u kome smo svi važni, i mi koji smo ovde i oni koji su bili i oni koji će biti. Granice vremena su savitljive u svetu u kome je pre svega potrebno da zavolimo druge u sebi kako bismo zavoleli sebe, kako bismo oprostili i kako bismo naučili da zatražimo oproštaj.

U detinjstvu postavljamo potporne stubove ličnosti koju kasnije preuzimamo. Šta su ti stubovi bili za vas?

Moj otac, moja majka, deda, baba, prababa, sestre i braća i osećanje sigurnosti u njihovu ljubav - da je neću izgubiti ili prokockati, što god uradio, poverenje koje sam imao u njih kao i podršku koju i danas osećam, iako mnogi od njih odavno nisu više živi. Isto tako i moji učitelji, sve učiteljice i učitelji, a posebno učitelj Toma u prvom razredu, Mića Marković, razredni starešina u osnovnoj školi, koji mi je bio svojevrsna zamena za oca u trenucima kad mi je bila potrebna i očeva fizička podrška, a on nije bio fizički prisutan, Joca Cvetanović, razredni u gimnaziji, i učitelji i treneri karatea.

Šta je ponajviše uticalo na razvoj vaše duhovnosti?

Mom spiritualnom razvoju, više nesvesno nego svesno, doprinela je moja prabaka po ocu - „šamanka" baba Kruna. Najlepše dane detinjstva provodio sam upravo na selu u vlaškom kraju - kod prababe, babe i dede, tetke i teče, u netaknutoj prirodi daleko od savremene civilizacije, igrajući se sa sestrama i braćom, ali i uz obaveze svakodnevnog života na selu: skupljajući šljive, sadeći i zalivajući baštu ili, na primer, čuvajući ovce.

Iako smo bili deca predškolskog uzrasta, pa zatim nižih i viših razreda osnovne škole, takva vrsta obaveza uglavnom nam nije teško padala, naprotiv, sa zadovoljstvom smo to radili - sve je bilo nekako kroz pesmu i igru. Svoju prabaku sam voleo i istovremeno sam je se plašio. Nije govorila srpski,pa sam iz velike ljubavi prema njoj za svega nekoliko meseci naučio vlaški jezik. Kasnije sam u kolotečini vremena i obaveza sve to potisnuo i zaboravio. Tek kad sam počeo da radim, tj. - bolje rečeno - da živim poredak ljubavi, setio sam se prabake.

Ponovo sam se svega setio tako kristalno jasno, kao da je sve vreme i bilo tu, sve ono što sam, u stvari, naučio i ne znajući da sam učio: njeni rituali i mnogo toga što mi je pomoglo da shvatim da poredak ljubavi zapravo živim od najranijeg detinjstva. Mnogo toga vezanog za prabaku šamanku pomoglo mi je naročito u trenucima prekretnica u životu, a u opasnim situacijama na rubu života i smrti kao da se odnekud zaštitnički pojavljivala baba Kruna i u poslednjem trenutku me spasavala.

Mislite li da na neki način svi ostajemo zamrznuti u nekom periodu svog odrastanja,bilo usled traume ili neke petarpanovske pobune protiv sveta odraslih?

Petarpanovska pobuna protiv sveta odraslih, protiv oca i/ili majke, protiv učitelja ili uopšte sveta koji nas okružuje, jeste sastavni deo odrastanja, neophodan svakome od nas. Ona može da nam pomogne da iskustveno prevaziđemo lance lojalnosti koji nas vezuju za naš porodični sistem, a time ne samo za porodično nesvesno, nego i za kolektivno nesvesno našeg zavičaja, zemlje, naroda... Ako, boreći se ostanemo u tome zamrznuti, onda to ne doprinosi našem rastu nego nazadovanju.

PageBreak

Živeti život kakav smo želeli podrazumeva pre svega hrabrost

Kao da se neprestano vrtimo u krug. Kada, na primer,na svojoj koži osetimo posledice alkoholizma, nasilja, laži, prevara ili drugih nedaća u porodici ili u društvu.

Kada odbacimo oca alkoholičara, tj. nasilnika, ili majku koja vara i spletkari, onda to postaje, hteli mi ili ne, naša tema i u životu se na različite načine stalno susrećemo s njom: ili u partnerstvu, ili u školi, na fakultetu ili na poslu, ili na neki drugi način u svojoj svakodnevici.

Ta osnovna tema toliko nas prožima da nam ne dozvoljava da živimo svoj život, nego živimo kao da ponavljamo tuđ život iz prošlosti, život neke osobe sa kojom smo upleteni i podsvesno vezani nevidljivim lancima lojalnosti. Ali kada uspemo da zavolimo, na primer, oca nasilnika ili oca alkoholičara u sebi, ili majku spletkaroša ili prevaranta, koja kao i otac, hteli mi to ili ne, boravi u nama, onda ne moramo više da privlačimo, na primer, partnera koji će nas varati ili biti alkoholičar, radoholičar ili nasilnik...

Onda možemo da otkrijemo sasvim drugu dimenziju kvaliteta ljubavi u nama - kada zavolimo našeg oca takvog kakav jeste, našu majku takvu kakva jeste, znači da smo zavoleli sebe takve kakvi jesmo i tek tada prestajemo da se bavimo tuđim životima i iz nas počinje da cveta pupoljak našeg života, naše jedinstvenosti, onda konačno počinjemo da živimo svoj život, sa svim svojim potencijalima i lepotom.
Henri Dejvid Toro je rekao da treba da sledimo pravac svojih snova i živimo život koji smo oduvek zamišljali.

Da li ste vi pratili putokaze svojih snova i koji su oni bili?

Da, oni su mi bili veoma bitna vodilja, iako nisam uvek ni znao kuda me ti putokazi vode i šta je zapravo onaj cilj iza cilja. Ali s poverenjem sam se prepuštao snazi velike reke života da me nosi i vodi. Tako sam, na primer, dok sam radio kao profesor u školi za učenje jezika sanjao o tome da imam vlastitu školu. Ubrzo sam dobio mesto direktora odseka za interkulturalnu komunikaciju na Audijevoj akademiji, a nakon toga osnovao Institut za edukaciju i komunikaciju.

Živeti život kakav smo želeli podrazumeva pre svega hrabrost. Kako se vinuti do stanja hrabrosti u kome nam je zaista moguće i lako da menjamo stvarnost?

Kada smo sigurni u ljubav i podršku oca i majke, i na takav način u sebi osećamo podršku i ljubav svih očeva i majki, svih očeva i majki u toj velikoj reci života svih naših predaka koji borave u nama, onda sa lakoćom možemo da se nosimo ne samo sa svakodnevnim izazovima, nego i s onim naizgled nerešivim situacijama. Kada na takav način ponovo steknemo poverenje u sebe i poverenje i sigurnost u ljubav koja od naših predaka preko naših roditelja teče ka nama, nećemo morati da tražimo kompenzacije za to spolja, u prolaznom bleštavilu veštačkog svetla.

Reiki: drevna veština donosi fizičku, emocionalnu, mentalnu i duhovnu ravnotežu...

Kada se okrenemo sebi i u sebi ponovo otkrijemo sva ta bogatstva koja su u nama i povezanost i zajedništvo sa svime oko nas, kada spoznamo sebe kao integralni deo jedne veće celine i preuzmemo sopstvenu odgovornost, otrgnemo se iz učmalosti, probudimo iz dugogodišnjeg sna i konačno smognemo hrabrosti da više ne iščekujemo spas i spasitelja spolja, nego ga konačno nađemo tamo gde on zapravo jeste - u nama samima.

Često živimo u strahu da ukoliko pokažemo pravi izgled sopstvene duše, za nju nećemo više naći ljubav u drugima. Ali koliko smo i sami spremni da volimo svoju razotkrivenost i autentičnost?

Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u spisima nemačke monahinje Hildegard fon Bingen (1098-1179), koja je početkom XII veka napisala: "Ako želimo da budemo zdravi, moramo da slušamo svoju dušu!Na kraju krajeva, mi i jesmo ovde zato što ne možemo da pobegnemo od sebe."

Dokle god čovek ne uspe sebe da vidi i pronađe u očima i srcu ljudi koji ga okružuju, biće usamljen. Dokle god ljudima s kojima živi ne dozvoli da proniknu u tajne sfere njegove sopstvene duše, neće spoznati pravu vrednost spokojstva i sigurnosti. Dokle god živi u strahu da će biti raskrinkan, neće moći da spozna ni druge ni samog sebe - biće i ostaće sam.

Šta podrazumeva upoznavanje sebe?

To je put na kojem se svi mi nalazimo. Svekolika lepota postojanja, svi oni najlepši trenuci kao i svi izazovi s kojima se srećemo u životu, tu su da bi nam pomogli da spoznamo sebe i zavolimo sebe, takve kakvi jesmo. Istovremeno i naši preci i primarna porodica u velikoj meri određuju naš život, bili mi toga svesni ili ne. Naši preci su na svojevrstan način zasejali ono što mi danas žanjemo: i dobro i loše.

To je ono što nam je svima zajedničko, bez obzira na to odakle smo, kakav nam je društveni status, školska sprema ili šta smo po zanimanju: svi mi imamo oca i majku. I naši očevi i majke isto tako. U meni živi sva ta velika porodica svih mojih predaka. Od njih sam u nasleđe dobio ne samo boju očiju i oblik nosa već i obrazac ponašanja, a vrlo često se to vidi već na prvi pogled. U meni boravi svaka njihova misao, svako osećanje koje su ikada imali, pogotovo svaki traumatičan doživljaj.

Kada i kako ste se upoznali sa porodičnim rasporedom?

Rad i angažman u Audijevoj akademiji zahtevao je toliko prostora da je sve manje vremena ostajalo za emotivni život, što je rezultiralo krizom sa tadašnjom partnerkom. U želji da mi pomogne, sredinom devedesetih prošlog veka jedna prijateljica me poziva da odem s njom na porodični raspored, za koji sam doduše čuo, ali nisam imao baš jasnu predstavu šta je to.

PageBreak

Naše mogućnosti su neograničene

I u vreme kad mi je na poslu sve izgledalo ne samo dobro, nego neverovatno dobro, gotovo bajkovito, prvi put se susrećem s poretkom ljubavi. Na tom prvom seminaru doživeo sam neočekivano duboke uvide i odlučio da odmah krenem na edukaciju... Znao sam da je to to!

Voditelj seminara Ditrih Vet me je na moje pitanje kako i gde to može da se nauči, odmah primio u svoju edukativnu grupu u kojoj sam stekao svoje prve spoznaje u polju poretka ljubavi. Iz toga se istovremeno razvilo i fino prijateljstvo među nama.

Kasnije sam učio i kod drugih mentora, a ubrzo upoznajem i Berta Helingera, kod koga je moje učenje "na samom izvoru" dobilo ne samo poseban kvalitet, nego i dubinu koja se teško može opisati rečima, svojevrsnu inicijaciju. S Helingerom nisam imao samo odnos učitelj-učenik, razumevali smo se bez mnogo reči, na jednom sasvim drugom nivou sve je vrlo brzo postajalo istančano jasno, a odnos nam je dubok i prijateljski kao da se oduvek znamo.

Svoja znanja i spoznaje vrlo brzo sam počeo da primenjujem i u radu s ljudima u Akademiji, koja mi je ne samo finansijski nego i podrškom u vidu davanja posebnog edukativnog odmora omogućila vrlo kvalitetnu edukaciju, na čemu sam i danas posebno zahvalan. Ali što sam dublje ulazio u vode energetskog rada u polju poretka ljubavi, nekako sam sve više osećao da mi je sve manje mesto u svetu bleštavila menadžerskih struktura i tada donosim nimalo jednostavnu odluku da prekinem s radom na Akademiji i potpuno se posvetim poretku ljubavi.

Iako su zbog toga gotovo svi u mom okruženju mislili da sam poludeo, slušao sam svoju intuiciju; mada na početku nije bilo jednostavno, napustio sam takozvane sigurne vode stalne plate, socijalnog statusa i drugih pogodnosti koje mislimo da imamo kad radimo za velike kompanije i krenuo sam putem poretka ljubavi. Poredak ljubavi za mene nije nešto što radim, nego nešto što živim i zato sam izuzetno srećan.

Koliko je rad s drugima oblikujući i stvarajući čin i za vas lično?

Poredak ljubavi zasniva se na osnovnoj čovekovoj sposobnosti da saoseća sa sebi bliskima, ali i s drugim ljudima koji mu nisu naročito bliski. Na primer, kada vam zazvoni telefon, često znate ko vas zove. Podignete slušalicu i pokaže se da ste bili u pravu. Ili, obrnuto, kada intenzivno mislite na blisku osobu, u narednom trenutku može se desiti da se ona odjednom nađe pred vašim vratima ili vas pozove telefonom.

To su te neobjašnjive veze koje obično proglašavamo slučajnošću, tumačimo kao koincidenciju. U stvari, tada je uspostavljena određena povezanost koje kognitivno nismo bili svesni i koja je pozitivno delovala na dalji tok događaja. Na takav način predstavnik odabran iz grupe bez ikakvog kognitivnog saznanja može da bude uveden u energetsko porodično polje klijenta i da se oseća kao neki njegov pripadnik. Bez ikakvog prethodnog saznanja, jer na delu je energetsko znanje preuzeto iz polja znanja klijenta.

Na osnovu takve dinamike, na seminaru porodičnog rasporeda neko iz grupe, iako nema (ili upravo zato što nema) nikakvog pojma o dinamikama porodičnog sistema klijenta, u stanju je da se potpuno opusti i prepusti da ga vode tanane energije polja - i da se ponaša kao muž ili žena, otac ili majka, može da ide čak dotle da izgovara rečenice istovetne njihovim.

Kako da iskoristite okean isceljujuće energije: za fizičko, mentalno, emotivno i duhovno isceljenje...

Kada klijent sebe vidi na "pozornici", mnogo lakše dospeva do spoznaje na kognitivnom, ali i nesvesnom i energetskom nivou, i otvara se prema mogućnosti postizanja telesnog i duševnog isceljenja. Svaki rad s klijentom na sličan način i u meni budi i otvara nepojmljive sfere u dubini duše.

Ništa nije jednosmerno, nego uvek postoji razmena, u oba smera. To je ono što posebno oplemenjuje i u tome vidim poseban kvalitet u svom radu s drugima. Ono što je vrlo bitno jeste raditi s ljubavlju - ali bez emocija. Kao terapeuti uvek stojimo u ravni ulaska u takozvani terapeutski odnos s klijentom, što znači da, između ostalog, klijent dodiruje u terapeutu nešto lično.

Kontinuiranim radom na sebi bitno je svesti te momente na minimum, udice na koje možemo da se upecamo svesti na minimum, a ako se one ipak pojave - neophodno je to osvestiti i klijenta poslati kod nekog drugog terapeuta, jer tu više ne možemo da pomognemo bez obzira na to što se u takvim situacijama želja da pomognemo uvećava.

Stvarnost oblikujemo snovima a snovi su nam oblikovani stvarnošću. Čini se da je najbolja pozicija ona na granici između sna i jave kada nam se još uvek čini da je sve moguće, da možemo preskočiti najviše ograde, dotaći nebo i osetiti slobodu u plućima. Šta je to što nas može uvesti u tu dimenziju života gde stvaramo svojim snovima?

Bili toga svesni ili ne, mi svoj život oblikujemo našim mislima i onim snovima kojima dopuštamo ili ne dopuštamo da se ostvare. Često nismo svesni da su najveće kočnice i blokade za njihovo ostvarivanje skrivene u našem nesvesnom ili u stečenim navikama, preuzetim obrascima ili nametnutim tobožnjim mejnstrim "istinama" - poput onih da je mleko navodno dobar izvor kalcijuma, ili da vakcina protiv gripa može sigurno da zaštiti od gripa, ili da je fluorisanje vode korisno jer štiti zube, itd.
Pitanje koje se ovde postavlja nije, dakle, da li to što nam se dešava u ravni između sna i jave može i da se ostvari, pravo pitanje je da li smo zaista spremni da živimo to o čemu maštamo, sa svime što ono sa sobom donosi.

Ako ono nezamislivo veliko, božansko zamislimo kao stvaralačku snagu koja "misli", i to što misli se u tom istom trenutku dešava, možemo da dođemo u dodir s izvornom pokretačkom snagom koja boravi u svima nama i oko nas. Naši snovi, naše ideje, naše misli imaju neopisivo veliku stvaralačku snagu - ako dozvolimo sebi ne samo hrabrost da sanjarimo, nego pre svega hrabrost da se prepustimo toj velikoj Reci života da nas nosi i vodi, osetimo sigurnost u ljubav oca i majke i tako osetimo podršku svih naših predaka, pa u rezonanci s tim Velikim, mnogo većim od nas, sebi dozvolimo ostvarenje naših želja, dozvolimo sebi da živimo svoje snove...