Anksioznost je emocija sa kojom se većina ljudi susreće s vremena na vreme. Očekivano je u određenoj meri osećati se anksiozno, na primer, pri odlasku na razgovor za posao, na ispit, na lekarski pregled, kada se nađemo pred donošenjem važnih životnih odluka, i slično. Kada anksioznost i njeni simptomi postanu perzistentni i ometajući za svakodnevno funkcionisanje, govorimo o anksioznim poremećajima, koji su i najčešći problem mentalnog zdravlja, kako kod odraslih, tako i kod dece i adolescenata. Brojna današnja istraživanja potvrđuju hipotezu da anksiozni poremećaji mogu proisticati i iz promena koje se dešavaju na nivou fizičkog zdravlja, konkretno na nivou hormona.

S druge strane, tu su i relevantna istraživanja koja govore u prilog tome da je ova veza, zapravo, obrnuta – da stalan stres i povišena anksioznost mogu dovesti do hormonskog disbalansa. Najispravnije je, onda, svaku anksioznost posmatrati individualno pa ispitati šta je čemu prethodilo. Ako se panični napadi javljaju isključivo u okviru PMS-a ili se osoba prvi put sa povišenom anksioznošću susretne tokom trudnoće, nakon trudnoće ili u menopauzi, može se uzeti u obzir da je hormonskidisbalans okidač.

Takođe, bitno je napomenuti da postoje i osobe čiji je hormonski status u potpunosti uredan, a suočavaju se sa nekim od anksioznih poremećaja. Stoga, ne možemo biti isključivi kada govorimo o uzrocima anksioznosti – oni mogu biti razni i potreban je sistematičan pristup.

U daljem tekstu objasnićemo kako određeni hormoni mogu uticati na pojavu ili intenziviranje simptoma anksioznosti.

Ženski polni hormoni – estrogen i progesteron. Estrogen je hormon koji se dominantno luči tokom prve dve nedelje menstrualnog ciklusa – od početka menstruacije do ovulacije. Kada je nivo estrogena u okviru referentnih vrednosti, on deluje stimulativno i na lučenje serotonina – hormona sreće, što se pozitivno odražava na sveukupno raspoloženje, te na uspešno nošenje sa stresom. Kada su vrednosti estrogena niske, izostaje i lučenje serotonina u dovoljnoj meri. S druge strane, progesteron koji zauzima primarnu ulogu nakon ovulacije deluje suprotno. On stimuliše amigdalu, deo mozga koji je zaslužan za aktiviranje ,,bori se ili beži’’ odgovora, što može dovesti do povišene anksioznosti, napetosti, pojačane razdražljivosti, neraspoloženja, pa i depresivnog stanja.

Testosteron. Testosteron direktno povezujemo sa muškarcima, međutim, on postoji i kod žena, a propisane referentne vrednosti se razlikuju u zavisnosti od pola. Istraživanja su pokazala da je nizak nivo testosterona često u vezi sa socijalnom anksioznošću. Ovaj hormon smatra se zaslužnim za stimulaciju regije mozga koja nam omogućava da prepoznajemo tuđe emocije, te da na adekvatan način odgovaramo na njih. Kada je nivo testosterona nizak, i naše socijalne veštine mogu biti deficitarne. Takođe, niske vrednosti ovog hormona mogu biti u vezi i sa pojačanom razdražljivošću i iritabilnošću, problemima sa koncentracijom i pamćenjem, nesanicom, depresivnošću. Kod muškaraca je u direktnoj vezi sa sniženim libidom i gubitkom mišićne mase, što se značajno može odražavati na raspoloženje.

Hormoni štitne žlezde. Ova grupa hormona (TSH, T3, T4), odnosno ,,iskakanje’’ nekog od njih iz okvira referentnih vrednosti dokazano je u direktnoj vezi sa povišenom anksioznošću, paničnim napadima i depresijom. Zapravo, pokazalo se da su kod osoba kod kojih postoji hipertireoza zastupljeniji anksiozni poremećaji, dok su kod osoba kod kojih postoji hipotireoza prisutnija depresivna stanja. Ovi problemi mentalnog zdravlja mogu proisticati i iz pojačane iritabilnosti, hroničnog umora, neredovnog menstrualnog ciklusa, problema sa kilažom, što sve može biti u vezi sa neregularnom funkcijom štitne žlezde.

PageBreak

Simptomi koji ukazuju da hormoni uzrokuju anksioznost: obratite pažnju na ova 4 hormona
Foto: Shutterstock simptomi-koji-ukazuju-da-hormoni-uzrokuju-anksioznost-obratite-paznju-na-ova-4-hormona2

Hormoni stresa – adrenalin i kortizol. Ovo su hormoni koji će se pojačano lučiti u našem telu kada se nađemo u realnoj opasnosti ili kada neku situaciju shvatimo kao opasnu, kako bi nas pripremili da se suočimo sa istom. Oni poboljšavaju našu percepciju, reflekse, snagu. Kada određene situacije tumačimo kao potencijalno opasne, a realni rizici ne postoje ili su mnogo manji nego što ih mi doživljavamo – govorimo o anksioznosti. Ovi hormoni su i tada prisutni, a ako su briga, stres i strahovi konstantni, čak i u većoj količini i duže vreme nego kada bismo se našli u pravoj opasnosti pa dovode do poremećaja sna, stalne mišićne napetosti, tahikardije, nepravilnog disanja. Sami po sebi i ako su trenutno povišeni ovi hormoni nemaju veće posledice. Međutim, na duže staze posmatrano, ako su konstantno povišene vrednosti oni mogu uticati na metabolizam drugih hormona, te tako izazvati hormonsku neravnotežu u organizmu. U tom slučaju bi se moglo reći da su stres i anksioznost zaslužni za nastajanje hormonskog disbalansa.

Povišeni kortizol u određenoj meri blokira produkciju testosterona. Pošto testosteron, između ostalog, učestvuje i u kontroli izlučivanja kortizola – kada je on snižen povećava se šansa da će kortizol prelaziti referentne vrednosti.
Povišeni kortizol, takođe, utiče na to da nivo šećera u krvi bude povišen. To zahteva i veću količinu insulina koji se bori da poništi taj efekat i nivo glukoze dovede u normalu, što dugoročno gledano prekomerno ,,umara’’ pankreas te može voditi ka insulinskoj rezistenciji i dalje ka dijabetesu tipa 2. Visok nivo šećera u krvi, nakon kog sledi i nagli pad, često je praćen povišenom anksioznošću i paničnim napadima.

Postoje relevantni dokazi da hronično stanje stresa, te povišeni kortizol koji ga prati, negativno utiču i na rad štitne žlezde, odnosno na produkciju tiroidnih hormona.

Naš endokrini sistem, zapravo, predstavlja jednu celinu, začarani krug, i gotovo svi hormoni su međusobno povezani i utiču jedni na druge, igrajući važnu ulogu i u emocionalnom stanju svake osobe. Pomeranje iz okvira referentnih vrednosti jednog hormona uglavnom će izazvati lančanu reakciju i odraziti se na promene u lučenju jednog ili nekoliko drugih. Budući da se anksioznost aktivira uvek kada smo u nekom disbalansu, disharmoniji kako bi nas upozorila da nešto treba da preduzmemo po tom pitanju, očekivano je da se aktivira ili pojača i kada naši hormoni nisu u ravnoteži.

Da li sve prethodno navedeno znači da bi hormonska terapija bila adekvatna za tretiranje anksioznosti? Zavisi od problema. Kod problema sa štitnom žlezdom, hormonska terapija je svakako neophodna i verovatno da bi se pozitivno odrazila na to kako se osoba oseća. Isto je i u slučajevima kada, recimo, disbalans polnih hormona sa sobom nosi i druge brojne probleme koje hormonska terapija može da reguliše (na primer, izostajanje menstruacije i ovulacije). Međutim, anksioznost je stanje koje se najuspešnije prevazilazi uz pomoć psihoterapije (pre svega kognitivno-bihejvioralnog pravca), kroz koju osoba ovladava i tehnikama za uspešno nošenje sa stresom. Kako biste pomogli svojim hormonima da budu što ,,mirniji’’ i ostanu u ravnoteži svakako je preporuka da spavate dovoljno, vodite računa o svojoj ishrani, budete fizički aktivni, meditirate. Sa svojim lekarom se možete konsultovati i o eventualnom suplementiranju kompleksa vitamina B, vitamina D, magnezijuma, cinka i sličnih suplemenata koji pomažu u održavanju hormonskog balansa.

Izvor: Vaš psiholog