Na komadu zemlje, u antičko vreme, auguri bi omeđali parče neba kako bi u njemu posmatrali let ptica. I to je bio hram. Kasnije su na tom tlu podigli zidove kako bi napravili građevinu iz koje bi obavljali to posmatranje. U antičkoj Grčkoj je svako mesto na kome se manifestovao neki bog ili poginuo neki junak imalo sveti karakter. U Egiptu, hram je bio kopija svemira: ulazeći u naos, faraon je prolazio kroz „vrata neba". Taj kosmički simbolizam naglašen je i u budističkim hramovima.

Ognjište, kuća, dom nikada nisu samo zidovi, prostor ispunjen materijom. Mitolog Mirča Elijade u ognjištu, odrazu doma, kuće vidi središte sveta, ognjište koje se nalazi „u srcu stvarnosti: u tradicionalnim društvima sve što objašnjava svet je stvarno; haos koji ga okružuje postoji i predstavlja pretnju jer je nestvaran". Oduvek je ognjište ujedno i svetilište, utočište, iskonsko mesto koje simboliše pupak sveta, a kuća je ili gnezdo iz kog poleće ptica, jazbina iz koje izlazi lisica ili pećina u kojoj se krije zver, i figurativno i doslovno.

Živite svesni život: vaši izbori su ono što vi uistinu jeste, kaže urednica Jasmina Stojanović

Sve što se događa u našem domu govori i o nama samima, o našim organima i procesima koji se odvijaju u našem telu. Sve karakteristike kuće govore o ličnosti onoga ko u njoj stanuje: da li je introvertan ili ekstrovertan, konformista ili ekstravagantan, povučen, tih, skroman... Kuća je odraz sveta, ogledalo mikrouniverzma i makrouniverzuma, živi organizam koji diše (iz nje izlaze gasovi), gleda svet (kroz prozore), deluje u svetu (kroz vrata), hrani se strujom ili naftom ili drvetom, znoji se, podrhtava (pukotine), razboljeva se (buđ), stari i dobija bore. Prozori na kući simbolišu otvore na telu, najčešće oči - kroz prozore gledamo napolje i kroz njih spoljašnja svetlost ulazi unutra, te tako zatvoreni prozori simbolišu krivicu ili strah od spoljnog sveta, dok u nekim kulturama oslikavaju samopreispitivanje, te kipovi koji prikazuju Budu u meditaciji imaju zatvorene oči - jer Buda gleda ka unutra, u sebe. Vrata su simbol moći i najavljuju ono što ćemo pronaći unutra. Ona su simbol prelaska sa jednog na drugo mesto, iz jednog u drugo stanje, iz svetlosti u tamu. Sobe su komore u mozgu i imamo dve ključne sobe u domu: spavaću i dnevnu, mušku i žensku, jin i jang. U spavaćoj je jin energija - tu preovlađuje ženska energija, tu spavamo i povlačimo se u sebe. U dnevnoj su aktivnosti, akcija, muška energija, jang princip. Dve prostorije, dve komore mozga: leva i desna. Hodnik, predsoblje, je prolaz između soba, poput talamusa koji spaja komore i koji je prolaz između nesvesnog (ili nadsvesnog) i svesnog. Talamus je neutralna tačka u kojoj se spajaju suprotnosti: muško i žensko, električno i magnetno, te je i predsoblje mesto u kome se spajamo ili rastajemo sa ukućanima, kroz koje dolaze ili odlaze energije... Sve što je čovek sagradio zapravo je maketa onoga što je njemu najpoznatije, čak i kada toga nije svestan: maketa samoga sebe, a on je, pak, odraz celokupnog svemira.

Zdravlje je celina: način na koji razmišljate određuje koju hranu birate

U knjizi „Kosmos u orahovoj ljusci" Stivena Hokinga pronašla sam ovaj citat: „Ja bih se mogao zatvoriti u orahovu ljusku, pa se ipak smatrati kraljem beskrajnog prostora..." (Šekspir, Hamlet, drugi čin, druga scena) i Stivenovo tumačenje: „Hamlet je možda imao na umu da, iako smo kao ljudska bića u fizičkom pogledu veoma ograničeni, naši umovi mogu slobodno da istražuju ceo kosmos i da se odvažno zapućuju čak i tamo gde se ne usuđuju ni Zvezdane staze, makar i po cenu ružnih snova".

Kosmos u orahovoj ljusci, to smo mi, u našim fizičkim telima, kućama, hramovima. I svuda gde smo, nosimo ono što taj prostor čini našim: srce, kao središte rasuđivanja, savesti i, samim tim, lične odgovornosti. S tim u vezi, stoici su utemeljili „kardiocentričnu" teoriju o čoveku, prema kojoj je srce sedište uma i pamćenja. Uticaj te teorije se i danas primećuje u, na primer, engleskom jeziku, kada se „naučiti nešto na pamet" kaže „learn by heart", doslovno prevedeno, naučiti srcem. Svuda gde je srce je mali oltar otkrovenja i preporoda. Pravo svetilište i utočište je u čoveku i izjednačava se sa duševnim mirom. Sve što napravimo je remek-delo univerzalnog uma koji, zidajući i kreirajući, objedinjuje kosmičke i zemaljske istine, koji je ne rasparčava nego ujedinjuje. Kada delujemo na mikroplanu, menjamo celokupnu sliku. Svaka promena na krupnom planu odražava se i na našem telu. Dišemo, rastemo i menjamo se u skladu i sa prostorom koji nas okružuje, bez obzira na to da li je to livada sa koje posmatramo let ptica pod oblakom, mermerni hram koji nam uliva strahopoštovanje, stan, kuća ili milionska vila. Svuda gde je srce, tu je dom. I tu je naše utočište.

Izvor: Sensa