Veliki broj ljudi ima vrlo ozbiljan problem zato što im je, iz nekog samo njima znanog a često i neznanog razloga, teško da preko usana prevale to jedno malo "ne". Razlog za to može da bude svašta, ali se kao najčešći navodi jedan u velikoj meri prisutan - strah od odbijanja i/ili neprihvatanja. Tu je korisno postaviti samom sebi pitanje: šta je najgore što može da se desi ako kažem "ne" onda kada želim da kažem "ne".

Kada se sa tim nečim potencijalno najgorim suočimo na takav način, kada to izgovorimo naglas, verovatno ćemo shvatiti da to i nije baš tako strašno...da je to nešto najgore u stvari neko naše prethodno iskustvo za koje se i dalje držimo, naša pretpostavka [bez ikakvog pokrića], naša potreba da ugodimo nekome al’ na našu štetu. I eto prostora za još jedno korisno pitanje: štanas tačno navodi da iznova i iznova sebi nanosimo štetu?

Da li život posmatrate kao borbu: naučite kako da živite bez opterećenja

Šteta koju na taj način sebi nanosimo nije ni linearna ni banalna. Štaviše, često se razgrana i pusti korenje koje onda godinama pokušavamo da iščupamo jer nam remeti celokupno funkcionisanje, remeti nam život i degradira njegov kvalitet. U velikoj meri nam utiče na ličnost, na doživljaj samog sebe i na nivo samovrednovanja, samopouzdanja i samopoštovanja. Sve se to sroza pa s tih niskih nivoa vodi dalje u različita stanja koja su sve samo ne ugodna - anksioznost, opšta neraspoloženost, besmisao a gde je besmisao, tu je uglavnom i depresija.

Svako naše "da" onda kada je "ne" a izrečeno i prihvaćeno zbog nekog drugog, ko god taj neko drugi bio, neminovno vodi do onoga "ti si kriv što sam ja to i to", "zbog tebe sam to uradio a ti tako" i ono čuveno, najčuvenije "je l’ mi to hvala!" Tu, dakle, dolazimo do uloge žrtve...sveprihvaćene, sulude i beskorisne uloge žrtve. Ako imamo u vidu da je to uloga u koju smo sami ušli i sa kojom smo se sami saživeli, onda bi bilo dobro da iz nje što pre izađemo. Kako? Tako što ćemo preduzeti odgovornost za sopstvene izbore, za svako naše "da" onda kada sa "da" nismo usaglašeni.

12 stvari koje vaša duša želi da znate: ako ovo shvatite, u životu vas čekaju najlepša čuda

Kako nam uloga žrtve koristi? Ako malo razmislimo ili provrtimo film u glavi, možda ćemo da shvatimo da nam uglavnom ne koristi nikako, iako može da se desi da nas od nečega štiti. Ako je to slučaj, važno je da se zapitamo od čega nas štiti...i da u iznalaženju odgovora budemo iskreni prema sebi.

Važno je i da uzmemo u obzir da je svaki put kada kažemo "da" onda kada je "ne" to samo i isključivo naš izbor. Sami biramo da nešto "činimo" drugima onda kada oni od nas to uopšte ne traže, baš kao što sami biramo da pristajemo na ono na šta suštinski ne želimo da pristanemo, da prihvatamo ono što je za nas, zapravo, neprihvatljivo. Tu se opet nameće pitanje šta nas navodi da to radimo? Šta nas navodi da preuzimamo na sebe i ono što je naše i ono što nije? Sami biramo svoje izbore i važno je za nas da to znamo...da to osvestimo.

Neki autori ali i neka istraživanja kažu da sa "ne" žene imaju mnogo veći problem nego muškarci. Drugim rečima, ženama je teže da kažu "ne" nego muškarcima. Ako uzmemo u obzir da je jedan od najvećih razloga za to pomenuti strah od odbijanja, odnosno neprihvatanja, onda je lako zaključiti da žene imaju mnogo veći strah od odbijanja i/ili neprihvatanja nego muškarci. Dalje to navodi na pitanje čime je uslovljen taj strah, kako je i kada došlo do njega. U većini slučajeva se krivica za to traži i pronalazi u načinu vaspitanja; žene su kroz vekove vaspitavane da trpe i ćute. Nekada im je bilo prećeno da će muž da ih vrati kući, roditeljima, ako ga ne budu slušale, dok je, s druge strane, čest slučaj bio i da roditelji budu ti koji žensko dete prosto "otpišu" nakon udaje pod izgovorom "sad više nisi naša".

Kako da balansirate ishranu tokom praznika: 4 saveta za prazničnu trpezu bez stresa

Svedoci smo da i dan-danas, u 21. veku, postoje delovi sveta u kojima vlada takva hijerarhija - muž da naređuje, žena da sluša. Muž da lupi šakom o sto, često nažalost ne samo o sto, a žena da trpi i ćuti. Gotovo svi ti autori i istraživanja u usku vezu dovode nesposobnost da se kaže “ne” sa zdravstvenim problemima, od onih blagih do onih teških.

Kao jedan od glavnih uzročnika kancera ženskih reproduktivnih organa i dojki, na primer, navodi se upravo to – sklonost žene da na sve pristaje, i na prihvatljivo i na neprihvatljivo, odnosno njena nesposobnost ili nespremnost da kaže “ne” onda kada to želi da kaže. Umesto "ne" i slušanja svog osećaja, svojih potreba i želja, žene prihvataju ono što ne žele, ćute kad im se govori, trpe kad im je sloboda najpotrebnija i na taj način potiskuju negativne emocije koje se, pak, tako potisnute i vremenom nagomilane jednostavno "zapale" i buknu tamo su žene najosetljivije.

Tu je, svakako, i ono uvek prisutno “šta će svet da kaže”, ali i pitanje: da li je i koliko zaista važno šta će svet da kaže? Svet uvek nešto govori. I uostalom, ko je taj svet tačno? Važno je za sve nas da osvestimo jednu stvar: naš život pripada nama. Važno je da osvestimo i da su naši izbori naša odgovornost i naše pravo. Važno je da znamo da smemo a često i moramo da kažemo to jedno malo “ne” kako bismo i na taj način svoj život preuzeli u svoje ruke i oslobodili se tuđih kanapa koji nas stežu oko vrata. Dakle, naš život, naše “da” i naše “ne”…onda i onako, kad i kako mi osećamo da treba. Mi. Ne neko drugi. Mi.

Izvor: Lovesensa