Kada sam prije mnogo godina prvi put doživjela eksplozivni izliv bijesa pred uspravljenim dušekom koji mi je u odsudnom trenutku ponudila moja geštalt terapeutkinja, svu me preplavio nekakav neobičan talas za koji sam kasnije shvatila da je bio snažan nalet prisutnosti. Tada mi se zauvijek otvorio portal koji vodi u magiju sadašnjeg trenutka, u jedinu istinsku realnost koja nam je u ovom životu ponudjena - u sada i ovdje.

Iskustva potpune prisutnosti, budnosti, centriranosti veoma su intenzivna i slojevita, otkrivaju nam se u punoći čulnih osjeta, to su momenti koji imaju svoje boje, mirise, ukuse ... i koji svojom svježinom bde u našem sjećanju, neizbrisivi u svojoj gustini, u svojoj zaokruženosti. Ako živo pamtimo neki dogadjaj ili iskustvo, gotovo je sigurno da ga nismo propustili ometeni bukom svojih misli, briga, projekcija, očekivanja. Bili smo prisutni, bili smo otvoreni za iskustvo, zato su sjećanja na njega tako blistavo jasna i bogata.

Intenzivne emocije samo su jedan od portala koji direktno vode u sadašnjost. Vremenom sam naučila da je, naročito kad zacijelimo povrede iz prošlosti, osjetljive porodične odnose i traumatična iskustva, sadašnost lako dostupna i da je već samo svjesno disanje, samo obraćanje pažnje na ritam udaha i izdaha i osluškivanje otkucaja našeg srca dovoljno da se prenemo, probudimo i zakoračimo u - sada.

U Igri Transformacije, igrači koji sjede za stolom deset sati proživljavajući čitav jedan život dok se kreću po svojim stazama, zapravo su mehanizmima Igre stalno pozvani na prisutnost u onome što se dešava sada. Kada bacaju kocku kako bi na osnovu broja koji se pokaže odredili koliko karata andjela, uvida i blokada ide u kovertu nesvjesnog, oni su vrlo prisutni, svjesni da se dešava nešto važno, da kocka treba da se baci iz pune budnosti...

PageBreak

Upijanje stvarnosti

Kada se prepuštaju meditativnom susretu sa svojim andjelom čuvarom, suviše su radoznali za ishod ovog sastanka da bi ga prespavali ... Kada im na staze dolazi bol u vidu plavo - bijelih suzica ili kada ih broj na kocki dovede do polja depresije, šok zbog iznenadnog obrta i jaka osjećanja koja često prate pojavu suza na tabli, otrežnjujuće vode ponovo na isto mjesto - u sadašnjost.

Možda je upravo zbog ovih i mnogih drugih dinamika Igre tako čest komentar da se vrijeme „čudno ponaša" na radionici, da desetak sati proleti za tren, ostavljajući pritom jak utisak učenicima da su zapravo mnogo duže u Igri nego što to pokazuje časovnik.

Ovaj paradoksalni spoj kratkoće i dužine zapravo je iskustvo bivanja u sadašnjosti. Osjećaj da je dan protutnjao za tren, a da smo za taj tren proživjeli iskustva za koja su nam ponekad potrebne sedmice, zapravo su jasan znak da smo taj dan duboko osjetili i doživjeli u bogatom nizu sadašnjih trenutaka koje nismo proćerdali, propustili, prespavali...

Bivanje u sadašnjosti pored iskustvene punoće, intenziteta čulnih osjeta i proživljenih emocija, ima i tu neobičnu odliku da nam donosi osjećaj zadovoljstva čak i ako su doživljaji koje smo iskusili bili neprijatni. Zadovoljstvo je jednostavno nagrada za budnost. Zadovoljstvo, otkako je svijeta i vijeka, stanuje na istoj adresi - u sadašnjosti.

Ono je samo u "sada i ovdje" moguće. U toj tački zlatnog presjeka krije se majdan svih majdana, neiscrpni izvor svekolikog izobilja. To je rudnik zlata na kome svako od nas sjedi svakog dana svog života. To je tajni recept po kome svako od nas svakoga trena može biti alhemičar svoga postojanja. Istinski alhemičar života zna da se zadovoljstvo proizvodi uvijek od elemenata koji su tu, koji su prisutni, koji su nam na raspolaganju... nikad od onih koji se kriju iza sedam mora i sedam gora... Biti nezadovoljan, znači biti gluv i slijep za ono što već imamo, za ono što kao neotudjivo dobro već postoji u našoj sadašnjosti. Biti nezadovoljan, znači stalno juriti za nečim, stalno se iscrpljivati u planovima, projekcijama, stremljenjima...nikad ne vidjeti i ne čuti ono što nam se samo od sebe nudi.

Zato, ne propuštajmo život, najzanimljiviju igru koja nam je ikad ponudjena. Jer upravo je igranje u sadašnjosti čini uzbudljivom. Nemoguće je biti u sada i ovdje i osjećati dosadu. Dosada je u potpunosti subjektivna kategorija. Ako ste se ikada dosadjivali na „zanimljivom" mjestu ili ako ste ikada vidjeli dijete koje širom otvorenih očiju gleda u „obični" kamičak na plaži kao u najčudesnije čudo, onda vam je sigurno bliska svijest o tome da je dosada samo dimna zavjesa koja neprisutnošću obavija sadašnji trenutak. Dosada je stanje otupjelosti u kome smo izgubili dragocjeni kontakt sa sobom i sa svijetom oko sebe. Sposobnost da se čudim, da se divim, da sa radoznalošću upijam stvarnost poput malog djeteta, takodje je jedan od moćnih portala koji nas lansiraju u sočnost i punoću sadašnjeg trenutka.

Sadašnjost je zapravo srce lavirinta koji zovemo život. Ulaza ima mnogo, puteva takodje, a svi oni vode tamo gdje život izneneda dobija sadržaj, aromu, ljepotu, smisao. Iako često sami sebe zaplićemo, ometamo, skrećemo sa staze, važno je zapamtiti put i imati povjerenje, da će nas svaki put kada ga slijedimo vjerno dovesti do centra.

U Igri Transformacije sami tokovi Igre i prisustvo vodiča - facilitatora, predstavljaju nevidljivu ruku koja učesnike nježno drži u kolosjeku sadašnosti. Ako nekada iskliznu u neki nemir, odsutnost, usmjerenost na sledeći umjesto na sadašnji korak, Igra ih lagano ponovo vraća u sadašnji trenutak. Spontanost i lakoća ovog procesa koji nas stalno opominje da se vratimo u svoj centar, tamo gdje su odgovori na sva pitanja ovog svijeta, tamo gdje se odvijaju najuzbudljivije žurke, tamo gdje zacjeljuju i najdublje povrede, mnogo me puta uvjerila da je bivanje u sadašnjosti naše prirodno stanje. Zato, igrajmo se u sadašnjosti, sve što nam treba već je u njoj!

Snežana Radusinović je akreditovana facilitatorka igre transformacije, praktičarka rekonektivnog iscjeljivanja i rekonekcije, a po obrazovanju je diplomirani filolog svjetske književnosti i teorije književnosti. Više detalja naći ćete na sajtu www.transformisi.me.