Prihvatanje. Tema koja zvuči dobro, prijateljski, kao nešto čemu bi trebalo da težimo. Trebalo bi da prihvatimo porodične okolnosti iz kojih smo potekli, mesto na Zemlji na kome smo se rodili, život uopšteno, u svim onim aspektima koje nismo mogli da biramo, piše psihološkinja i autorka Tomica Šćavina. Trebalo bi da prihvatimo karte koje su nam podeljene i odigramo igru života najbolje što možemo.

KOLIKO GOD ISPRAVNO ZVUČALO, TO NIJE NI JEDNOSTAVNO NI LAKO. Prihvatanje je proces. Ali pre nego što se posvetimo samom procesu, želim da razjasnim nešto u vezi sa samom rečju prihvatanje. Ova reč ima pozitivnu, afirmativnu konotaciju i emotivnu notu koju bismo mogli da opišemo gestom raširenih ruku ili spremnosti na zagrljaj. Kada je reč o lošim ili nesrećnim životnim okolnostima, naravno da nam je pomisao na ovakvu vrstu prihvatanja odbojna.

Na primer, prihvatiti činjenicu da vam je otac bio hladan i da vas je kažnjavao, a da je majka bila u ulozi žrtve... To baš i ne inspirše na prihvatanje, zar ne? Zvuči kao da bi trebalo da prihvatimo roditelje kakvi jesu i samim time priznamo da je to na neki način u redu, pomiriti se s tim. Zato bi umesto prihvatanja možda bolja reč bila priznanje. Priznati činjenice. Realnost. Istinu kakva jeste. "Trava je zelena." "Zemlja se vrti oko Sunca." "Moj otac je bio hladan i sklon kažnjavanju, a majka u ulozi žrtve.”

OVAKVO PRIZNANJE NEMA POZITIVNU KONOTACIJU KAKVU IMA REČ PRIHVATANJE. Ovakvo priznanje je neutralno. I do te neutralnosti nije lako doći, jer se odnos sa hladnim ocem i njegovim kaznama i majkom u ulozi žrtve sastoji od lepeze loših iskustava i možda ponekim dobrim iskustvom. Neutralnom priznanju da nas je oblikovalo sve ono što nismo mogli ni da biramo ni da promenimo prethodi puno rada na sebi. Što su lošiji bili uslovi u kojima smo odrastali, to nam treba više vremena i rada na sebi da priznamo sve ono što je bilo.

OVAKO TO OBIČNO BIVA... U DVADESETIM GODINAMA, KADA ODLAZIMO OD RODITELJA, SKLONI SMO DA VERUJEMO DA NAS OKOLNOSTI U KOJIMA SMO ODRASLI NISU ZNATNO OBLIKOVALE. Ono loše želimo da ostavimo iza sebe i usmerimo se na budućnost. „Šta je bilo, bilo je!” Nažalost, mnogi ostanu u toj fazi do kraja života. Veruju da su odlaskom iz roditeljskog doma nadrasli sve one dečje boljke i ne žele da se osvrću. Na tom naizgled sigurnom mestu samima sebi čine se zrelijim i boljim od onih koji istražuju kako ih je prošlost oblikovala. Samim tim ostaju oblikovani, ostaju ograničeni onim iskustvima, onim odnosima, onim obrascima ponašanja u koja odbijaju da pogledaju.

ZA NAS KOJIMA JE LIČNI RAZVOJ IZVOR SAMOPOUZDANJA I INSPIRACIJE ZA ŽIVOT MNOGO TOGA JE DRUGAČIJE. Nije lako istraživati ono kako smo oblikovani i preuzeti odgovornost za sve te oblike – za obrasce ponašanja i načine na koje smo naučili da se branimo – jer se nismo tako oblikovali sami. Ali jedino preuzimanje odgovornosti osnažuje. Preuzimanjem odgovornosti za sve ono što nosimo u sebi stičemo kapacitet da u vezi sa tim nešto i uradimo, da pokrenemo pozitivnu promenu, da počnemo da oblikujemo sebe vlastitim rukama.

Priznavanje sadašnjosti svog života onakvom kakva jeste zavisi od priznavanja prošlosti, od priznavanja mogućnosti i nemogućnosti koje su nam date, od priznavanja nepromenljivosti i istinitosti karata koje su nam podeljene. Misli kao što su: „Da su me barem roditelji podržali u želji da studiram”, „Da sam barem imao bolji start”, „Da sam barem pre otišla od kuce”, upucuju na to da ulažemo određeni otpor prema životnim činjenicama iz prošlosti.

U sadašnjosti misli mogu da budu, na primer: „Da barem živim u nekoj srećnijoj državi”, „Da barem imam puno novca”, „Da barem mogu da se vratim u dvadesete i počnem ispočetka”. Želje koje je nemoguće ispuniti, ali to ne znači da ih možda nećemo spontano poželeti. To nešto što bi „trebalo” ili „moglo” da bude drugačije kanal je kroz koji gubimo energiju. Ako nešto mora da bude drugačije kako bismo mogli da postignemo nešto što želimo ili kako bismo se osećali bolje, u toj sklonosti ili želji da promenimo nepromenljivo upadamo u nemoć.

TAJ KRUG ULAGANJA ENERGIJE U MENJANJE NEPROMENLJIVOG I UPADANJA U NEMOČ VRSTA JE UNUTRAŠNJEG VRTLOGA KOJI ODUZIMA SNAGU ZA STVARNE PROMENE KOJE MOŽEMO DA POKRENEMO. Zato priznavanje nepromenljivog možemo da postavimo kao jednu od životnih vrednosti. Priznavanje sadašnjosti svog života onakvim kakav jeste zavisi od priznavanja prošlosti, od priznavanja mogućnosti i nemogućnosti koje su nam date, od priznavanja nepromenljivosti i istinitosti karata koje su nam podeljene.

To ne znaci da priznajemo poraz stavom „oblikovani smo životnim okolnostima i šta mi tu možemo”. Naprotiv. To znacči da priznajemo snagu svega onog nepromenljivog, snagu bivanja koje nije pod našom kontrolom, koje nije podložno našim željama. Čisti realizam. Gole činjenice. „Trava je zelena.” „Zemlja se vrti oko Sunca.” „Nisam imala priliku da studiram u dvadesetim.” „Ne mogu da putujem svetom jer nemam novca.” „Ne mogu preko noći da dam otkaz.” To je realizam kome je dobro težiti.

Jer jednom kada prihvatimo da je stvarnost takva kakva jeste, sa svim svojim ograničenjima, unutar tih ograničenja počinjemo bolje da se snalazimo. Ne gubimo energiju na želju da menjamo nepromenljivo, prisutniji smo ovde gde jesmo i imamo više energije za ulaganje u ono što možemo da promenimo.

Izvor: Sensa