"Dok živimo svoj "fiktivni" život, koji je zapravo naša socijalna ličnost, dresirana da odgovara zahtevima sredine tokom odrastanja, mi razvijamo mnogo osobina koje uopšte nisu deo naše suštinske ličnosti." TamaraObrenović, psihološkinja i trener razvojnih veština pokušaće da odgovori na najskuplje terapeutsko pitanje – kako da čovek živi svoju suštinu i "uzraste" u ono što zaista jeste.

Šta se događa kada potisnemo svoju autentičnost?

Potiskivanje autentičnosti, ili pak ohrabrenje za njeno ispoljavanje, počinje vrlo rano. Povezano je sa prvim modelom ljubavi i bliskosti iz kog dete počinje da formira svest o sebi i drugima – iz odnosa sa roditeljima.

Malom detetu autentičnost ne znači ništa, njemu su potrebne roditeljskaljubav i validacija. Ako su ta ljubav i validacija konfronitrane sa istinskom ličnošću deteta, ono će od sebe odustati, tj. naučiće sebe kako da lagano
gurne svoju autentičnost u zapećak. Time će sebi obezbediti roditeljsku ljubav i priznanje, koje za njega znače sve. To često vidimo kod fenomena „dobrog deteta”, „zlatnog deteta”, poslušnog deteta. Često je ta vrsta poslušnosti zapravo detetov način da dobije roditeljsku ljubav i prihvatanje, ponašajući se na određeni način koji će roditelja „učiniti srećnim, zadovoljnim, ponosnim…”.

Problem je u tome što je odnos sa roditeljem ujedno i prvi i najsnažniji utisak u našoj svesti kako ljubav treba da izgleda. U tom trenutku dete stiče naviku potiskivanja ili negovanja svoje autentičnosti, koju će sa sobom poneti u odrasli život.

Tako mi i kasnije u životu potiskujemo svoju autentičnuličnostda bismo „učinili srećnim” one od kojih zavisimo, jer od njih nama zavisi naša predstava o sebi (koja na ovaj način postaje veoma pogrešna).

Dakle, dok se prilagođavamo i zadovoljavamo svoje potrebe za sigurnošću i prihvatanjem, mi formiramo osobine i ponašanja koji nisu suštinski naši (formiramo fiktivno „ja”). To je cena koju plaćamo da bi nas voleli i ta cena je ogromna. Nema većeg stresa za čoveka i njegovo telo od onog koji se izaziva negiranjem njegove autentične ličnosti.

Postoji istraživanje koje je radio dr Majkl Rozen koje pokazuje da stres i življenje kroz fiktivnu ličnost može čoveku da skrati život za 32 godine. Dakle, proces potiskivanja autentične ličnosti (ni)je svesna odluka, već je više sklop životnihokolnosti koje su nas „prinudile” na to?

Niko ne bi potiskivao svoju autentičnu ličnost da ne mora. Moramo razumeti tu malu decu (u  nama) kojima je život zavisio od toga koliko ih roditelj voli i prihvata. Bili smo spremni da za šaku ljubavi učinimo bilo šta, a kamoli nešto tako neosetno kao što je potiskivanje vlastitih osećanja i potreba. Detetu je to najlakše – da odustane od sebe da bi usrećiloroditelja. Dugoročno, to postaje model ponašanja. Odustajanje od sebe je odlazak od svoje autentičnosti.

Ta deca kasnije, kao odrasli ljudi, dolaze na terapiju puni netačnih pretpostavki o sebi koje se uvek vrte oko toga da sam "za nešto vazda kriva", da "svašta nešto moram" i da moram biti dobra (prilagođena, uklopljena) da bih bila voljena i prihvaćena (što podrazumeva odsustvo ličnih granica). Taj niz je zaista beskonačan, ovo su samo neke koje
skoro svakodnevno srećem.

Izvor: Sensa