Sve što nosimo, zračimo, pokazujemo prema spolja, predstavlja našu individualnost i govori nešto o nama. Od natpisa na majici koju oblačimo, preko knjiga o kojima razgovaramo, do posla kojim se bavimo. Pitanje je: koliko smo to zaista mi, a koliko je to slika o sebi koju želimo da predstavimo? Koliko je autentičan naš imidž?

Mi ljudi smo takva bića da mnogo šta radimo jedni za druge. Svoj posao možemo da obavljamo „iz sebe“, a možemo ga odrađivati i „iz uloge“, odnosno forme koja ostavlja dobar utisak. Na primer, makar radio po ispraznom automatizmu, lekar će pregledati određeni broj pacijenata koji mu tokom dana dođu u ordinaciju. Razlog zbog kojeg neće promeniti posao koji ga iscrpljuje jeste zvučnost titule. Dobar imidž. Doktor taj i taj.

Zbog tuđih pogleda

Sve može da postane imidž. Profesija, hobi, deca, lični razvoj, ljubavna veza. Sve se to može „imati“, umesto da se živi. Stvar prestiža može da bude igranje tenisa ili golfa, ponos na diplomu kćerke ili sina, završen majstorski stepen reikija, partner koji dobro izgleda. Svaki aspekt života može da postane toliko spoljašnji i prazan da opstaje samo u funkciji pokazivanja, samo radi tuđih pogleda. A što više glorifikujemo spoljašnji stil, to smo udaljeniji od istinskog, unutrašnjeg stila života. Živimo u civilizaciji konzumerizma i često sebe treba da  podsetimo na to da je važno kakav život jeste, a ne kako izgleda.

Gubeći se u imidžu, čovek se raspršuje, odlazi od sebe, izlazi iznutra prema spolja, gleda se iz perspektive koja nije autentično njegova i samim tim nije dovoljno stvarna. Ne gledajući u sebe, čovek se sve više udaljava od svog unutrašnjeg sveta. Spoljašnji svet samim tim takođe postaje manje stvaran, manje autentičan, jer ga ne doživljavamo takvim kakav jeste, već je stavljen u određenu funkciju – u funkciju posmatrača, procenjivača, zadovoljnog ili nezadovoljnog kritičara.

Unutrašnja istina

Ako uzmemo u obzir trenutno stanje zapadnog društva, ulaganje ličnosti u imidž sasvim je logična posledica civilizacijskih stremljenja. Kad prolazimo ulicama, ono što okupira našu pažnju jeste veliki plakat, svetlucavi natpis, velika nasmejana glava sa flašom izvorske vode ili mobilnim telefonom na uhu. Pri tom, dobra reklama ne garantuje kvalitet proizvoda, baš kao što ni nečiji dobar imidž ne garantuje kvalitet osobe. Reprezentativni okviri mogu da budu domišljati i kreativni, ali ne moraju ništa da govore o unutrašnjoj istini.

Što je veći raskorak između onoga kakvim se predstavljamo i onoga kakvi jesmo, to je veća i psihološka, emotivna ili duhovna praznina koja stanuje unutra. Ta unutrašnja distanca predstavlja jasan signal da nešto nije u redu, da je vreme da se zapitamo šta treba da menjamo kako bismo svoj život učinili kvalitetnijim i sadržajnijim. Naravno, tako nešto najčešće nije lako primetiti u sebi, ali je zato mnogo lakše zapaziti u ljudima kojima smo okruženi. Ponekad smo za sopstveni unutrašnji uvid gotovo slepi, ali se zato lako upuštamo u osuđivanje drugih. Oni koji uspeju da shvate šta se krije u podlozi te „lažnosti“, bilo kod sebe bilo kod drugih, postaju manje kritični, a više saosećajni.

Stvaranje privida

Kad nekog pojede vlastiti imidž, to znači da mu nešto opasno nedostaje i zato to pokušava da nadoknadi uveravanjem drugih u sopstvenu masku, ulogu, puku spoljašnjost. Često se događa da neku unutrašnju slabost pokušavamo da zamaskiramo predstavljajući se upravo suprotnim od onog kakvim se negde duboko osećamo iznutra. Da problem bude veći, ta slabost često je nesvesna, zamaskirana suprotnošću i pred nama samima. Na primer, da bi prikrio osećaj nekompetentnosti, neko se može iznova i iznova dokazivati (sebi i drugima) prihvatajući prezahtevne poslove ili završavajući nekoliko fakulteta. Ili, da bi prikrio duboko usađen osećaj bezvrednosti, neko može da na sve moguće načine gradi svoju popularnost ne bi li ostavio utisak vrednosti. Kad naše ponašanje diktiraju lične slabosti, potrebna nam je velika energija za stvaranje privida da tih slabosti nema. Zbog istog razloga krhki mladići i devojke prave se snažni i opaki.

Kad je neko previše u imidžu, kad je previše u zamišljenoj slici sebe koju predstavlja prema spolja, to možemo da primetimo po svojevrsnoj tvrdoći, ukočenosti, šablonizovanosti. Slika je tu da uveri, ona je konačna, dok je autentično biće meko i fleksibilno. Ono je promenljivo u svojoj nesavršenosti i zato sklono istraživanju novih načina pokazivanja i predstavljanja sebe. Dobar imidž se iskrenim izražavanjem stvara sam od sebe – nema potrebe za lažnim predstavljanjem. Fasada u tom slučaju ne prikriva i ne privlači, već pokazuje i upućuje na ono što je zaista tu, na ono unutrašnje. Živeći život iz svoje, a ne tuđe perspektive, živeći ga onakvog kakav jeste, a ne kako izgleda, pronaći ćemo mnogo više snage, inspiracije i radosti za ostvarenje svojih snova, želja i ambicija. Zamišljena slika o sebi je kruta, konačna, a autentično biće meko i fleksibilno i neprestano se menja.