Ne sećam se da li je to bilo u nekoj naučnoj emisiji ili u filmu tipa "Odiseja u svemiru 2001", ali sledeća scena je na mene ostavila ne baš lagodan utisak: jadni astronauti kao ručaju, a zapravo samo cuclaju neke kašice kroz cevčice iz plastičnih kesa, kao da su na infuziji. Mislim da sam negde čuo i prognoze kako će ovako u budućnosti svi da se hrane, jer ko će još imati vremena da žvaće hranu... a odlazak na pijacu i kuvanje da i ne spominjemo!

Čak i u ovom trenutku, mi smo, čini mi se, već veoma otuđeni od svoje hrane. Najviše volimo da nam je neko tamo skuva, po mogućnosti da se lako žvaće i naravno - sve posluženo iz papira i stiropora, tako da nema sudova za pranje. Milina!

Sve bi to bilo lepo kada bi hrana bila samo skup hranljivih materija koje treba sipati u sebe, kao benzin u auto. Ali, hrana je mnogo više od toga. Hrana je uživanje, može biti i umetnost, a pre svega, neraskidivo je povezana s emocijama. S hranom unosimo i onu energiju koja nema mnogo veze s vitaminima ili kalorijama. Podeliti obrok s voljenom osobom, spremiti jelo koje nas podseća na detinjstvo, pa čak i neurotično prežderavanje - sve su to očigledni primeri da je hrana usko povezana sa emocijama.

Zbog svega ovoga, prava je šteta što mi, Zapadnjaci, gotovo nikada ne dodirujemo svoju hranu, već sve te lepote i emocije doživljavamo posredno, najčešće preko metalne kašike ili viljuške. Najviše me čude ljudi koji se libe da čak i tokom kuvanja pipnu hranu, pa sve mese i mešaju nekim kašikama, aparatima i pomagalima. Dodir je ljubav! Volite svoju hranu i ona će voleti vas!

S druge strane, pogledajte materijal koji smo odabrali da pravimo naš escajg. Hladni metal! To nema mnogo veze sa emocijama, pre sa bolničkom higijenom koja ubija svaku strast. Kad se samo setim kako mi je bilo neobično kada sam probao da metalnu kašiku zamenim drvenom.

PageBreak

Šaka oblikovana za voće

Sve sam se nešto mislio "ko zna da li sam dobro oprao te bakterije između vlakana drveta, pa ipak su sigurnije metalne kašike" itd. Naravno, sve su to bile gluposti, jer već godinama jedem drvenom kašikom i nisam se zarazio.

A onda sam počeo da razmišljam dalje... kako bi bilo da ponekad izbacim i tu drvenu kašiku i jedem prstima? Kao prvi ljudi u rajskom vrtu. Uostalom, pola sveta i danas tako jede - i ne smatra to nekulturnim ponašanjem.

Pada mi odmah na pamet Indija, neki savršeni vegetarijanski kari, poslužen uz pirinač na listu banane, pa sve sa umakanjem prstiju i tankim komadima čapatija... Ima li bolje definicije od prisnosti sa hranom? Naša šaka je anatomski savršeno prilagođena tome da je direktno koristimo za uzimanje hrane.

Ništa slađe nego piti vodu iz šake, ništa ukusnije nego olizati prst umazan u rastopljenu čokoladu! I ne zaboravite, povrh svega, naša anatomija nas uči i kakvu hranu treba da preferiramo. Kad posmatramo ljudsku šaku, jasno nam je da je za čoveka voće idealna hrana. Naše šake su kao stvorene za branje voća, ljuštenje banana ili odvajanje kriški pomorandže.

Očigledno je da nemamo kandže da lovimo i kidamo meso, već da jedemo sveže voće i čupkamo listove raznih biljaka. Nekada je dovoljno samo posmatrati šta nam priroda saopštava svojim oblicima i mnogo toga možemo naučiti. Hajde onda da počnemo češće da jedemo prstima - u slavu naše savršene šake koja ne samo da je sposobna da miluje, pozdravlja, blagosilja i hrani nas duhovno, već je tu da nas, bez posredovanja metalnih nastavaka, hrani i fizički.

Pošto većina nije odmah spremna da do lakata zaroni u sosove, možemo da počnemo s nečim "benignim", recimo klasičnim finger-food hitom: štapićima povrća, posluženim uz guakamole. Recept: isecite na štapiće krastavac, paprike, celer u drškama, šargarepu. Pripremite guakamole: izgnječite zreli, mekani avokado viljuškom, dodajte malo soka od limuna, so, biber i po želji beli luk. Prstima uzimajte štapiće povrća i umačite u guakamole. Prijatno... Ili bolje: prste polizali!