Svedoci smo da se gotovo svake godine rodi neki novi trend u ishrani i čudesno sredstvo, gotovo eliksir mladosti, zahvaljujući kojem pripadnici visokog društva blistaju od zdravlja i mladolikosti.

Iako presna ishrana postaje trend, ona nije takav novi hir. Postoji mit o Prometeju koji je sa svete planine Olimpa ukrao vatru i darovao je ljudima. Pre Prometejeve pustolovine, tj. otkrića vatre, ljudi su jeli sirovu hranu, pa stoga sirovojeds­tvo teško možemo svrstati među novovekovne koncepte ishrane. Neki izvori tvrde da je vatra otkrivena pre 300 hiljada godina, a neki da se taj događaj desio pre čak milion i po godina. Šta god bila istina, to nam govori da smo davno pre nego što smo naučili da kuvamo preživljavali kao sirovojedci.

Na trenutak se vratimo u sadašnjost, zaboravimo sve te teške godine evolucije i pogledajmo bebu u majčinom naručju kome je dovoljno majčino mleko da bi napredovalo i raslo. Pogodite šta? Ta beba je sirovojedac! Naučeni obrazac da treba jesti kuvano, koji smo usvojili od majki i baka, navodi nas na to da tog malog, sasvim zadovoljnog sirovojedca preobratimo u biće koje će veliki deo života biti uvereno kako je važno pojesti nešto skuvano i "na kašiku" da bi bilo zdravo i pravilno se razvijalo. Ne želim ni da komentarišem koliko mnogo cenjenih imena teorije i prakse presne ishrane misli da ništa ne može biti dalje od istine!

Istorijski zapis na koji se najviše sirovojedaca poziva kao na dokaz da je presna ishrana oduvek bila zastupljena u ljudskom društvu jeste Esensko jevanđelje mira, koje je otkrio i preveo mađarski filozof Edmond Bordo Sekelj. Reč je o drevnim tekstovima velike duhovne, književne, filozofske i poetske vrednosti koji se podudaraju sa delom teksta Svitaka sa Mrtvog mora. U njima se opisuju naseobine izuzetno skromnih Esena, zajednice Jevreja koji su živeli u periodu između 2. veka p.n.e. i 1. veka n.e.

PageBreak

Jednostavna ishrana Esena

Osnove svog učenja je ta zajednica delila sa učenjima drevne Persije, Egipta, Indije, Tibeta, Kine, Grčke i mnogih drugih zemalja. Stoga ne iznenađuje navod u tim knjigama da su i pitagorejci antičke Grčke sledili principe Esena, kao i Feničani, pripadnici aleksandrijske škole filozofije u Egiptu, a eho tih učenja imao je važan uticaj i na razvoj zapadnjačke kulture, uključujući i razvoj gnosticizma, kabale i hrišćanstva.

Eseni su živeli na obalama jezera i reka jednostavnim životom u zajednicama gde su svi članovi bili ravnopravni. Budući da su živeli u povoljnim klimatskim uslovima, mogli su uz relativno malo napora da uživaju u brojnim raznovrsnim plodovima prirode. Imali su sopstveni ekonomski sistem u kome nije bilo bogatih i siromašnih i mnogo su vremena posvećivali proučavanju drevnih studija o edukaciji, astronomiji i isceljivanju. Bili su veliki zagovornici posta i konzumiranja isključivo sirovih namirnica, a za isceljivanje ljudi i životinja koristili lekovito bilje. Svaki dan su započinjali pre izlaska sunca kupajući se u hladnoj vodi, obavljajući fizičke poslove neophodne kako bi se osiguralo normalno funkcionisanje zajednice i obedovali su u miru i tišini. Nikada nisu jeli meso i nisu konzumirali fermentisane napitke. Večeri su posvećivali proučavanju drevnih skripta i druženju.

Takav jednostavan način života osiguravao im je dugovečnost, često i više od 120 godina, te su bili čuveni po velikoj snazi i izdrž­ljivosti. U svojim delima su pre svega izražavali kreativnost ljubavi, a među najpoznatijim esenskim imenima su Ilija, Ivan Krstitelj i Isus.

Rimski mislilac-prirodnjak Plinije, aleksandrijski filozof Filon, rimski istoričar Josip i mnogi drugi njihovi savremenici su u svojim delima Esene slavili kao "izuzetnu rasu, veličanstveniju od ijedne druge u poznatom svetu". Verovatno je to bio i direktan podsticaj Sokratu, Platonu i mnogim velikim umovima antike da usvoje njihove poglede i nazore, među njima i presnu ishranu.

Prihvatili mi te podatke kao predanje ili kao istinit istorijski zapis, to nimalo ne umanjuje činjenicu da su ljudi veliki deo svog postojanja tokom istorije bili sirovojedci. To dokazuje i činjenica da svako novorođeno biće to i danas jeste.

Uprkos svim divnim stvarima koje nam je vatra omogućila - razvoj tehnologije i toplotu, kao i Prometejev poklon znanja obrade metala - ponekad ne mogu a da se ne zapitam gde i kad smo zastranili pa smo sve to izokrenuli pa nam je hrana postala više otrov nego lek.

Kad bolje razmislim, možda nije ni važno, važno je osvestiti ovaj trenutak i učiniti ga prekretnicom nabolje.