Nauka pokazuje da nas slatkiši podsećaju na nešto fino, ugodno, nagradu, detinjstvo, ljubav... Kada smo neraspoloženi najlakše je da uzmemo neki slatkiš kojim ćemo nadoknaditi prazninu koji osećamo.

Odavno su ustanovljene čvrste veze između hrane koju jedemo i naših emocija i mentalnog stanja. U drevnom hindu tekstu Bhagavad Gita nailazimo na podelu hrane na tri kategorije: Čista hrana - sattva koja se sastoji od voća i povrća je hrana koja donosi mir i stabilnost u naš um. Ova hrana povećava mentalnu bistrinu, oštrinu i blag odnos prema drugima. Hrana koja stimuliše - rađas je hrana koja se sastoji od mesa, luka, jaja, začina, itd. Ovakva hrana pobuđuje strasti, nemir i nezadovoljstvo. Nečista hrana - tamas su namirnice koje su obrađene, zagađene i uzrokuju letargiju, obamrlost, doprinose mentalnim oboljenjima i ubrzavaju starenje.

Ova saznanja su nam dostupna već vekovima, a danas tačno znamo koliko je kompleksno delovanje hrane na naše telo i um. Ono što nam najčešće padne na pamet kada razmišljamo o hrani koja ima skoro trenutan efekat na naše emocije su slatkiši.

Prvi ukus koji po prirodi svako novorođenče oseti posle rađanja jeste sladak. Dete majčinim mlekom dobija sve supstance bitne za dobar rast i razvoj. U prvom podoju majčino mleko je puno jedinstvenih supstanci neophodnih za učvršćivanje zdravog imunološkog sistema deteta. I povrh svega - majčino mleko je slatko. Konzumiranjem slatkiša podsvesno se kasnije u životu sećamo tih lepih blaženih trenutaka zadovoljstva i povezanosti dok smo se dojili tim slatkim eliksirom života. Kada nam treba podsticaj, kada smo neraspoloženi, i kada nam treba ohrabrenje najlakše nam je da uzmemo neki slatkiš i tako preskočimo prazninu koja zjapi.

"Žeđ" za slatkišima je elementarna. Ali ako je ona neugasiva, to jasno govori da je došlo do nedostatka koji pokušava da se nadoknadi preteranim konzumiranjem slatkiša, to jest šećera.

PageBreak

Šećer i psiha

Veza između unosa šećera i našeg emotivnog i mentalnog stanja nalikuje spirali bez kraja. Slatkiši i hrana bogata veštačkim zaslađivačima se brzo metabolišu u glukozu i već za nekoliko trenutaka podižu raspoloženje i nivo šećera u krvi. Energija koju telo dobije na taj način je odmah dostupna vašim ćelijama ali na duže staze ne postižete mnogo.

Umesto da energiju koja je neophodna vašem mozgu dobijate iz prirodnog šećera koji se obilato nalazi u voću, naše telo žudi za brzim rešenjima koja imaju trenutni efekat. Naučnici su utvrdili da, kada pojedemo neki slatkiš u našem se telu oslobađaju dopamin, beta endorfini i nivo šećera u krvi što dovodi do blago euforičnog stanja. Ali onda na scenu stupa insulin koji pomaže šećeru da što pre dođe do ćelija i ubrzo dolazi do manjka glukoze u krvi.

Tada smo opet bez energije, neraspoloženi, treba nam snaga i brzo rešenje. I tako se vrtimo u krug, nivo šećera u krvi ide gore-dole, a sa njim i naše raspoloženje i emocije. Pored toga, šećer uzrokuje mnoge druge zdravstvene probleme koji pak deluju na našu psihu. Na primer, slatkiši hrane gljivice u našem organizmu - kandidu recimo, koje oslobađaju toksine koji opet deluju razorno na naša tkiva i putem krvi dolaze do mozga. Jetra biva prinuđena da obradi sav taj veštački šećer koji smo uneli i pretvori ga u masne naslage tako da se pored svega i gojimo i izlažemo jetru naporu. I vrlo važno je i to što šećer i biohemija vezana za njegovo delovanje uzrokuju i hormonalnu neravnotežu koja je opet u direktnoj vezi sa našom emotivnom stabilnošću.

Jeste li imali sreću da prisustvujete rađanju deteta i doživite onaj trenutak neposredno posle porođaja, kada majka, do sekunde pre toga mučena neopisivim bolovima, ugleda svoje novorođenče i uzme ga u naručje... S njenog lica nestaju svi tragovi porođajnih muka kao da ih nije ni bilo i ono se preobražava u najsrećnije lice, božanski lepo, blaženo... ispunjeno zahvalnošću, jer sve je prošlo i završilo se - srećno. Takozvani hormoni sreće i njihovi transmiteri (endorfini, oksitocin, serotonin, dopamin, itd.) igraju se jurke i razdragano ispunjavaju telo majke.

PageBreak

Šećerni mamurluk

Zanimljivo je da se neposredno posle porođaja i pri orgazmu odvijaju procesi koji u mozgu oslobađaju depoe tih neuropeptida koji se, uglavnom putem krvi, munjevitom brzinom šire po celom organizmu i tako omogućavaju doživljaj seksualnog vrhunca.

Ali već i prilikom poljupca ili drugih pozitivnih doživljaja, kakvo je, na primer, osvajanje medalje u sportu ili uspeh u školi ili na poslu, možemo da osetimo delić tog srećnog stanja. Njihovu simulaciju može da izazove i konzumiranje crnog vina ili crne čokolade, ljute paprike, banane - i, naravno slatkiša... Otud nije čudo što je u našu svakodnevicu šećer ušao na velika vrata: stalno imamo potrebu da se osećamo dobro a opet nemamo vremena da se na zdrav način posvetimo svojoj dobrobiti već upadamo u tu slatku spiralu u kojoj nas čekaju zamke iz kojih nam je teško da se iščupamo. Da li ste znali da postoji i šećerni mamurluk? Kao i od alkohola, nakon konzumiranja šećera možete imati glavobolje, mučninu promene raspoloženja, apatiju...

Vrlo često se mnogi nedostaci, pa i nedostatak ljubavi, lakše podnose konzumiranjem slatkiša. Svi oni koji su pokušali da izbace šećer iz svoje ishrane znaju koliko je to teško jer osim što je u to uključena snaga volje, deluju i brojni metabolički i biohemijski mehanizmi u telu zbog kojih nam je teško da prestanemo sa konzumiranjem poslastica.

Kada neko pretera s unošenjem šećera ili druge hrane, pa se ugoji jer jede za dvoje, troje ili više njih, kao alopatski izlaz iz takve situacije najčešće se preporučuje dijeta, zar ne? Izbaci ovo, izbaci ono... Neko puši pa mu se preporučuje da prestane da puši, ili što god. Koliko uspeva takav metod? Slabo uspeva. Pa ipak, stalno se preporučuje. A zašto metod ne uspeva? Kad neko previše jede, radi to ili zbog pojačivača ukusa i lažnih transmitera koji od nas traže unošenje određenih proizvoda ili postoji tema nedostatka zbog koje to radi; a najčešće jedno ide sa drugim.

Često se pokazuje da je uzrok tome, na primer, nerođeni, možda abortirani ili rano umrli brat ili sestra, ili nam nedostaje neko iz ranijih generacija, čiji nedostatak nesvesno osećamo. U vezanosti za njih oseća se i nedostatak njihove životne energije, koji se često kompenzuje preteranim konzumiranjem slatkiša i druge hrane, i tako se "hrane" ta braća ili sestre, ili neka druga osoba iz prošlosti s kojom smo energetski upleteni. Konzumirajući previše hrane ili slatkiša, ta osoba radi na svojoj temi, pokušavajući da je na takav način bukvalno "sažvaće". I ako se takvoj osobi zabrani da jede, ili na primer puši, oduzimamo joj mogućnost da koliko-toliko sama izađe na kraj sa svojom temom.

Poredak ljubavi pruža mnogo adekvatniji način za prevazilaženje tematike nedostatka, to jest nedostatka ljubavi, bilo da je to nešto aktuelno, da ne kažem i akutno, ili pak leži daleko u transgeneracijskoj prošlosti... Brojni su načini da se izborite sa nedostacima koji na duže staze stvaraju obrasce ponašanja iz kojih teško izlazimo. Važno je da znamo da ponekada postoje i različiti biohemijski procesi koji nam otežavaju da se izborimo sa kompenzovanjem, a naročito kada naš organizam koristi šećer da zamaskira druge potrebe. Kada uzmete štanglu čokolade razmislite zašto je uzimate i kako ćete se osećati posle. Koju duboku potrebu krije vaša duša i da li postoji drugi način da nahranite svoju sreću.