Scenario filma "Fatalna privlačnost", sa Glen Klouz i Majklom Daglasom, otvorio je davne 1987. godine priču o opsesivnoj ljubavi. Nažalost, ona se, van filmskog platna, svakodnevno odigrava na stvarnoj, životnoj pozornici. Sa fatalnim ili manje fatalnim ishodom. Neko nekoga toliko voli da ne čuje "ne" s druge strane. Odbija činjenicu da je odbijen. Pretnjom i silom dokazuje neopisivu količinu svojih emocija, tražeći povratne dokaze. Ali, da li je to stvarno ljubav? Nije - jasna je psiholog Željka Kurjački, koja kaže da ponašanje koje laički podrazumevamo pod sintagmom "opsesivnaljubav", predstavlja čistu negaciju voljenja.

- Kada nečije ponašanje u nama budi strah i podozrivost, ono ne sme da se romantizuje i opravda navodnom zaljubljenošću - tvrdi psiholog. - Opsesivnost negira osećanja, želje i potrebe druge strane, koja zapravo ne postoji u tom odnosu. Osoba koja ima potrebu da nekog kontroliše, proverava, insistira na bliskosti i prisnosti, ne prihvata odbijanje i uverena je da zna šta je dobro za drugu stranu. Za nju odbijanje znači nesporazum. "Kada bi me samo saslušala", "Kada bi samo shvatila da je volim" - rečenice su koje izgovara, dok zapravo jedino brine o vlastitim osećanjima. Paradoks je da što više pati, veruje da više voli.

Ako je, kao što kaže ruska poslovica, tačno da čovek nije ljubomoran kada voli, već kada želi da bude voljen, gde možemo da podvučemo crtu između velike, stvarne ljubavi prema nekom i opsesije njom? Sagovornica "Života plus" kaže da je to stvar realne percepcije i njenog odsustva.

- Velika ljubav prema nekome sadrži želju da toj osobi bude dobro, da bude srećna. Kada nekog volimo, nama je istinski stalo da ga upoznamo onakvog kakav zaista jeste. Vidimo ga stvarnog. Znamo njegove slabosti i to znanje nikad ne zloupotrebljavamo. Opsesija nekim znači da osobu ne vidimo uopšte. Važna su nam samo naša osećanja i lični doživljaj. Mi najbolje znamo šta je za nju dobro, ne slušamo je i ne uvažavamo. U opsesiji smo preokupirani sopstvenim osećanjima i njihovom snagom - kaže psiholog.

Ovakvo ponašanje je česta slika i prilika zaljubljenih tinejdžera. Istraživanja pokazuju da se mladi kada prvi put jako "izgube glavu" zbog nekog, ponašaju upravo kao da su "bez glave". Scene ljubomornih napada, policijskih "isleđivanja", špijunskih poteza - nisu retkost. Željka to objašnjava činjenicom da su adolescenti egocentrični i ne mogu da poveruju da se svet ne vrti oko njih.

- To magijsko mišljenje je tipično za decu. Tinejdžer još ima iluziju da ako se njemu neko dopada, onda i druga strana sigurno razmišlja o njemu. Ako nešto jako želim, to mora da se ostvari - navodi psiholog.

Dok to može da se zadrži samo na prolaznoj fazi bez posledica, opsesivnost često odlazi u ekstremizam - do surovog proganjanja, patološke ljubomore, potrebe za apsolutnom kontrolom, odbacivanja jasno iskazanih želja druge osobe, vrednovanja tuđih postupaka prema osećanjima koja ona u njemu pobuđuju...

- I naposletku, doživljaja druge osobe kao sopstvenog vlasništva nad kojim imamo svako pravo - naglašava sagovornica.

Kao što navode dr Suzan Forvard i Kreg Bak, autori "Opsesivne ljubavi", okidač ovakvog ponašanja je upravo odbacivanje.