Prvi susret sa dr Boškom Hristićem mi je ostao urezan u pamćenju, pre svega, zbog savršeno precizne pulsne dijagnostike koju mi je tom prilikom doktor pokazao. Susret se završio dogovorom da svakako treba da napravimo intervju o kvantnoj medicini, holizmu i drugim temama za koje je dr Hristić stručan. Srdačan, neposredan i otvoren, dr Hristić predstavlja svoju struku u njenom najboljem svetlu. Svoje znanje i intuiciju je naučio maksimalno da koristi i svaki pacijent je za njega izvor potencijala i resursa za smoisceljenje. On je tu da podstakne, usmeri i nauči vas da angažujete sopstvene snage kako biste uspostavili ravnotežu.

Budući da je otac dr Boška Hristića bio lekar pedijatar te je još od malih nogu bio okružen njegovim kolegama i razgovorima na temu medicine, ne treba da čudi zašto se odlučio za ovaj životni poziv. Pitanje koje je u njemu sazrevalo i odvelo ga na put medicine je bilo – odakle dolaze bolesti kada je čovek stvoren po savršenoj slici Boga.
Nakon nekoliko godina rada u opštoj praksi, dr Hristić nastavlja da usavršava svoj dar: „Kada sam završio školovanje na medicinskom fakultetu, shvatio sam da sam tek na početku, da mnogo truda i rada treba uložiti da bi se postao dobar lekar. Posle 5-6 godina u opštoj praksi postepeno je prestalo da me zanima samo prepisivanje lekova i glavno oslanjanje samo na tu terapiju.

Želeo sam da naučim nešto novo što će biti još efikasnije u praksi. Jednom sam bio svedok operacije sa akupunkturnim iglicama umesto klasične anestezije. Žena je bila svesna, čak je i popila malo vode tokom operacije, a radilo se o porođaju carskim rezom...

Ja sam bio fasciniran tom procedurom te činjenicom da je prošla bez bolova sa samo nekoliko iglica. Kada sam krenuo da učim, da bih proširio svoje vidike i umeće u uspešnom lečenju, u holističkoj medicini, učio sam osnovne principe kineske akupunkture, neke davne 1986. god.”

Sistemi lečenja koji svoj pristup oslanjaju na ideju da je centar isceljenja zapravo čovekov identitet i ravnoteža, krili su odgovore na pitanja koja je dr Hristić i sam sebi postavljao. Ogromna razlika između Zapadne i tradicionalnih medicina mu je pružila mogućnost ne samo da kvalitetnije pomogne svojim pacijentima već i da radi na sebi: „Sve što se isproba na sebi i usvoji, može kasnije bolje da se prenese drugima,” kaže dr Boško Hristić.

Ko su bili Vaši učitelji i po čemu pamtite taj prvi period upoznavanja sa različitim metodama tradicionalnih medicina?

Imao sam tu sreću da učim od najboljih. U susretu sa indijskom ajurvedom učio sam od čuvenog vaidijeŠive Rama Krišne. Zajedno smo proputovali više od stotinu gradova i u svakodnevnim konsultacijama savladao sam uspešno slušanje i postavljanje dijagnoza putem pulsa. Moji počeci u akupunkturi bili su sa dr Milanom Ferkovićem iz Zagreba, dr Predragom Marićem iz Beograda (obojica su već tada imali svoje udžbenike iz akupunkture) i, naravno, učio sam od čuvenog profesora Antonija Škokljeva sa Vojno-medicinske akademije. On je bio najzaslužniji što se kineska medicina odomaćila u našoj zemlji i što je više stotina lekara prošlo kroz škole i seminare koje je on sa saradnicima organizovao. Kasnije sam u Francuskoj učio duhovno-energetsku medicinu koja je u ono vreme bila preteča današnje kvantne medicine. U Španiji sam živeo i radio 17 godina i tamo imao priliku da radim i učim sa energetskim psiholozima, koji su, osim psihologije, učili na svojim studijama i energetske zakone zdravlja.

Bili ste predavač u školi Evropskog centra za mir i razvoj pri Ujedinjenim nacijama (ECPD), na njihovim postdiplomskim studijama za lekare, iz predmeta Akupunktura i Tradicionalna medicina. Kakva su Vaša iskustva u radu sa lekarima klasične medicine?

Prvo sam bio učenik u školi Evropskog centra za Mir i Razvoj, da bih posle mnogo godina postao i ja jedan od predavača sa našim najsjajnijim profesorima koji su nesebično prenosili tajne znanja KTM.

Dolazili su na školovanje i mladi lekari koji su tek završili studije, ali i oni stariji koji su već prak­ti­­­kovali kinesku tradicionalnu medicinu. Svi su bili željni ovih novih-starih znanja da bi unapredili svo­­je umeće u umetnosti lečenja. Razvoj tog pristupa traži, od­no­sno, podrazumeva i neprestani rad na Sebi. Tako sam u Špa­niji uvideo kolika je važnost rada na ličnoj ravnoteži za svakog terapeuta, bez obzira kojom granom medicine i leče­nja se bavio. Svaki lekar bi trebalo da se trudi da bude uvek u svojoj top-formi da bi mogao da da što više svojim pacijentima.