Svet živih boja koje se odupiru konformizmu: upoznajte Uroša Šanjevića, umetnika koji slika jedinstvenom Ebru tehnikom
Vladimir Šporčić svet_zivih_boja_koje_se_odupiru_konformizmu_3

Putevima ebrua

„Ebru je monotipna tehnika i ona znači oblak, tako da je, u stvari, oblačenje po vodi. Postoje različita mišljenja i podaci odakle je došla (da li je iz Irana, neki deo Persije ili je čak došla iz Indije, Japana...) jer se sada istorijski saznaje da se primenjivala u isto vreme i da civilizacije nisu imale kontakt, ali su ipak razvijale neke sisteme slikanja, pa ne može sama tehnika da se dodeli jednom području nego se jednostavno javila. To javljanje je normalno za umetnost jer se umetnost i bavi različitim javljanjima. Radi se o slikanju na vodi tj. pokamenjivanju papira, što bi značilo da se paterni slični kamenu, koji se javljaju u prirodi, prenose na površinu vode. Zatim se stavi komad papira i to se (kao vid štampe) prenese u montipu, što znači u jednom otisku.“

Dakle, tradicionalni pristup ebru tehnici opstaje?

Te civilizacije jednostavno poštuju svoju kulturu i ne odriču je se na način da moraju da modernizuju sve što postoji, tako da su tradicionalne discipline našle mesto u onom što bismo mi nazvali primenjena umetnost. Kod njih je umetnost uvek primenjena (npr. indonežanski batik, zatim ebru kod muslimanskih zemalja...) jer ne smatraju da je ono što je neprimenjeno dovoljno onostrano da bi bilo značajno. Tako se ebru tehnika očuvala i u Turskoj i u Persiji, prešla put do Evrope i u 15-16. veku počela da se koristi i u Veneciji i Engleskoj, gde je nazvana „turkish paper marbling “ i uglavnom se koristila za dekoraciju prve strane u knjigama, kao neki estetski momenat za početak čitanja.

Ako primećujete ove znakove, na pogrešnom ste životnom putu: kako nas svemir upozorava na negativnu energiju

Šta je tebe privuklo ovoj tehnici?

Ja sam tragao za tim kako da svoje akrlike i boje (koje sam koristio pri slikanju) ubacim u neke specijalne efekte... Pojavilo se na Youtube-u i nisam mogao da verujem da me niko o tome nije obavestio, jer je postojalo već duži period. Privuklo me je jer je organski i zato što sam završio duvano staklo i skulpture od stakla, pa mi je vrlo blizak taj odnos prirode i fizike u radu na staklu i slikanju na vodi. U narednih sedam dana već sam bio u Turskoj na putovanju, gde je sve „leglo“ i gde mi je profesionalac iz te oblasti (master ebrua) gospodin Ali, voljno preneo znanja, ali u odnosu šegrt-majstor (tako da sam mu kuvao kafu, čaj, išao po novine) što je lep odnos autoriteta, pa tako, što ti više daješ, i on daje i – obrnuto. Nakon toga, moje interpretacije uglavnom ne odmiču daleko od toga. Moje slike su duhovne, religiozne, tako da sam ja i dalje u tom nekom principu – istraživanje materije i duha u smislu umetnosti. Nisam daleko odmakao od tradicije, sem što mi je vizuelna interpretacija drugačija. Lični pečat je samo ta sloboda koju sam dobio na likovnoj akademiji u Amsterdamu i sada treba nju da pobedim – da se posvetim nečemu dovoljno dugo i iako je to na neki način zasićeno i neinteresantno, treba da savladam neku tehniku. Tako da je sada obrnuto – više pokušavam da radim tradicionalno nego moderno i onda taj sudar modernog i tradicionalnog označava moj rad, nešto moje. Rešio sam to tako što imam više lejera, pa je lejer (duborez ili digitalna štampa) ta modernost, ali na sam papir ide ebru.