Dok novi gradovi, istorijske ere i neispričane intimne priče čekaju da ih Ana Atanasković pronađe, ili da oni pronađu nju, magija i snaga pisane reči oblikuju život ove spisateljice. Najtananije čestice prošlih života Ana preliva u knjige koje zadržavaju obrise njenog srca.

Umetnici pričaju svoje priče na različite načine. Zašto je baš pisana reč senzor vaše duše?

Sa nekim predodređenostima se rodimo. Na neke nas navedu roditelji i okolina, a često je za razvoj talenta potrebna simbioza ta dva uticaja. I, naravno, ogroman rad, kasnije, kada se talenat sasvim oformi kroz iskustvo. Kada je u pitanju rođenje, težim da verujem da duša pravi izbor i lepota i iskušenja koje će doživeti, a kasnije možemo te izbore videti u zvezdanim slikama našeg života, u interesovanjima koja pale naše unutrašnje žiške još u ranom detinjstvu, u životnim skretanjima koje napravimo a da, kao, ne znamo zašto, u ljudima koji nas okružuju a koji nam pomažu da razvijemo naše senzore.

Svoj izbor mi pojašnjava, znalački opisujući astrološke aspekte svoje natalne karte: „Praktično gledano, sa podznakom na stepenu Blizanaca (27), Suncem u trećoj kući i MC-om u Blizancima na stepenu Blizanaca (27), sada mi je jasno zašto sam oduvek birala knjige i izražavanje kroz pisanu reč. Reč je nebeski magnet od koga smo svi postali, neuhvatljiva ponekad, kao oblak, ali puna zrele kiše koja pada po piscima u vidu inspiracije.”

Ipak, ljubav prema pisanju, raznolika interesovanja i svestranost, nisu slučajno ušetali u Anin život.

„U ceo proces čitanja i istraživanja me je, nikako slučajno, uveo otac koji me je svojim sistemom naučio da čitam još sa tri godine. Nije me podučavao kroz sricanje, već mi je pokazivao pojedinačna slova i onda navodio da odmah i brzo pročitam celu reč. On je bio moja zvezda vodilja, matematičar koji je, pored matematike, proučavao i fiziku, astronomiju, stare civilizacije, granična područja nauke i parapsihološke fenomene. Takođe je pisao pesme o prirodi. Nikada neću zaboraviti naša zajednička odlaženja u biblioteku, gde me je savetima usmeravao koje knjige da čitam. Tokom osnovne škole zadavao mi je pored matematičkih (gramatika i matematika, pa čak i muzika imaju mnogo spojnica i istih božanskih pravilnosti koje svesno i nesvesno koriste) i jezičke zadatke, teme za sastave i podučavao me je pisanju tako što bi ispisao na duguljastu hartiju dobru stilsku rečenicu iz određenog dela (obično bi to bio Dobrica Ćosić), iseckao reči i onda mi davao papiriće da ih složim kako je najlepše moguće.”

Putovanje srca za univerzalne duše

Koje prirode su prepreke na koje nailazite u svom profesionalnom radu i na koji način istrajavate, pronalazite snagu i motivaciju da ostvarite svoj san?

Ako izabereš put kojim ćeš ići i počneš da se baviš književnošću, znaćeš i da taj put nije lak, niti je ikada bio. Poznati su primeri mnogih umetnika, pa i pisaca, koji su živeli u bedi, neshvaćeni i čija se dela nisu prodavala. Ali, znate šta je u celoj toj priči najbitnije? Da ste zadovoljni onim što ste od sebe dali! Mene je spisateljski život bukvalno diretkno učio tome, ponekad i na bolne načine. Ne možeš želeti put drugog pisca, jer on ima drugačiji prethodni život od tebe, drugačiji karakter. Glupo je upoređivati se sa bilo kim. Kad shvatiš da su neke stvari neminovne, pa čak i gruba odbijanja od izdavača koja mogu i da te slome, onda zaista možeš da kreneš iznova. U svoje knjige sam ulagala i vreme i trud, a onu o Nikoli Tesli i sama finansirala. No, ništa nije problem već lekcija kako na drugi način da deluješ. Ako ne uspevaš jednim putem, kreni drugim. I tako se i desilo. Kroz proces samoizdavanja romana o Nikoli Tesli naučila sam mnogo toga i upoznala sebe u novom svetlu. Sve, ali bukvalno sve što nam se desi ima svoj razlog i dublji smisao, samo se to ne može uvek videti na početku.

PageBreak

Kreatoru se i nebo raduje: istrajnost i ljubav prema pisanju na najbolji način portretišu književnicu Anu Atanasković
Danilo Polovina kreatoru_se_i_nebo_raduje_2

Nadigravanje sopstvenog uma

Objašnjavajući na koji način prevladava barijere, blokade i prepreke, Ana nas upućuje na raznovrsne načine za pronalaženja unutrašnje snage.
„Kod nas je popularan termin ‘rad na sebi’ koji mi se ponekad čini uopštenim, a ponekad zaista ne možeš drugačije opisati proces sazrevanja u kome aktivno učestvuješ. Pošto sam od najranijeg detinjstva, tj. još od prenatalnog doba bila suočena sa ogromnim teretom, starijom sestrom koja je bolovala od najtežeg oblika cerebralne paralize, nije ni govorila ni hodala i živela je mučenički život kakav, za sve ove godine, u svom užem i širem okruženju nisam videla, imala sam primer blokade i prepreke pred svojim očima, što je uticalo i na mene. No, nisam se predavala, kao ni ona, a ni moji roditelji. Sve smo izdržavali i podnosili na svojim plećima, a ja sam za sve što me je mučilo tražila rešenja, ljude koji mi mogu pomoći da rešim sopstvena pitanja: Zašto? Zašto meni, zašto njoj, zašto nama? U tom procesu, koji je dugo trajao, pomagali su mi kliring instruktorka iz škole Desimira Ivanovića, susreti sa jednim pravim šamanom koji je vikendima dolazio u Beograd, astrologija (izučavala sam je kroz dva različita pristupa – spiritualni i sasvim praktični), hrišćanstvo (u koje duboko verujem, iznad svega) i program LENS Sonje Simonovske (integrativno disanje). To su razvijajuće tehnike u kojima skidaš slojeve sebe kojih nisi svestan, u kojima shvataš i menjaš svoj svet i reakcije i šta, u stvari, želiš, šta je iza tvojih postupaka, čega se plašiš, u kojima opraštaš i sebi i drugima i nalaziš svoj put. U stvari, prihvataš svoj put i sve kamenje na njemu. Neko ih ima više, neko manje, ali to već nije naša nadležnost. Na nama je samo da ih prihvatimo i da, u skladu sa njima, delujemo, radujemo se, stvaramo. Pisanje mi je u tom procesu pomagalo jer sam mogla posredno da prenesem šta sam otkrila, ali pre bih rekla da je proučavanje psihe i menjanje ličnosti pomoglo mom pisanju.”

Život satkan po meri univerzuma

Dakle te lične promene su vidljive i osećate ih u svom pisanju i svakom nadolazećem romanu?

Da, osećam. Lepo se nadovezujemo u pitanjima i odgovorima. Moje pisanje je mudrije, iskonskije. U jednom trenutku sam prestala da pišem, i znate šta je tada bilo najvažnije? To je bila istina! Sklad sa samom sobom, usklađenost. Naime, u mojoj natalnoj karti planeta Saturn (neminovnost, lekcije kroz teške izazove) je veoma jaka (prilično loše aspektovana i retrogradna). Oduvek sam to predosećala, čak i pre nego što sam počela da radim na sebi. U periodu kada je ušao u sazvežđe Strelca, počeli su moji najveći izazovi do sada. Znate, velika iskušenja imaju svrhu da nas pokrenu, da počnemo da se pronalazimo i u sebi i u drugim stvarima koje nismo do tada primećivali (velika iskušenja, na kraju krajeva, dovode i do ličnih promena i stvaranja jer pokreću; ljudi koji ih nemaju žive ušuškano i ne žele da se pokrenu, te uglavnom ništa posebno i ne iskreiraju, zato bi na njima trebalo da budemo najviše zahvalni). U tom celom procesu ja sam postepeno prestajala da pišem novu knjigu koju sam bila započela, peti roman.
Kada sam shvatila da sam konačno odustala od njega, bila sam mirna. Da mi se to desilo ranije, verovatno bih prolila more suza. Iako su mi mnogi i na društvenim mrežama i lično govorili: „Ne smeš da prestaneš da pišeš, ti mnogo lepo pišeš!”, ja sam osećala da sam usklađena sa okolnostima i samom sobom i zadržala sam radost u sebi. Imala sam novinarstvo u kome i dalje „delujem”, a počela sam da radim novi posao, kopirajting, i nisam osećala prazninu. Ne bih je osećala ni da nije bilo tih dodatnih poslova, jer ništa nije večno. Najznačajniji faktor u umetnikvom životu je on sam, jer bez njega nema dalje ni umetnosti, najvažnije je da razume sebe. Rekla sam sama sebi da sam zadovoljna i sa onim što sam do tada napisala i da se ništa ne može plaćati visokim cenama kao što su depresija i tuga. Ranije bi mi odustajanje donelo nemir. Ali, nijedna težnja i želja ne bi trebalo da budu hranjene grčem.
Posle skoro godinu dana, podstaknuta nečim što sam videla na internetu, počela sam da pišem naizgled neobavezne eseje o Beogradu za portal Ne samo moda. Čak i tada nisam razmišljala da sam se „ozbiljno” vratila pisanju, već su ti eseji bili „samo” radost, uživanje u trenutku, bez ikakvih odluka, obaveza i odgovornosti. No, upravo u tome je bio ključ – pisati bez očekivanja, bez razmišljanja ko će to izdati i da li će te izdavač prihvatiti, da li ću povrediti neku činjenicu (često sam ranije pisala o istorijskim ličnostima i imala određenu vrstu odgovornosti koja mi je ponekad stvarala duhovne spisateljske izazove), da li će se ikome svideti, samo sam pisala iz čistog srca, iz čiste ljubavi (prema životu, Beogradu, iskustvima). Ne kažem da tako nisam pisala i ranije, ali ovog puta je pisanje bilo najzrelije, najneopterećenije, bez poslovnog plana, velikih ideja, jednostavno je sve teklo isključivo kroz zahvalnost, zadovoljstvo i zaljubljenost. I onda se desila ponuda. Ja sam, naime, osetila da je potrebno da se zahvalim za podršku za te moje pričice, čisto dobrog osećanja radi, i osoba kojoj sam se zahvalila mi je predložila da ih napišem još jer želi da ih izda kao knjigu! To je sada moj novi izdavač, Nine Horses Journey.

Na koji način spajate iskustvo putovanja i stranih zemalja sa putevima svoje mašte, kreativnosti i imaginacije?

Za mene je nužno da osetim mesto o kome pišem i da prođem putevima kojima su prošli i junaci mojih knjiga. Kroz moje iskustvo i likovi dobijaju svoja, kroz prizme i piramide u koje stavim svoja osećanja ispredu se i njihovi životi. Zanimljivo je i da me je život stavljao u situacije koje su bile potrebne da opišem u svojim romanima, kao da se mnoge stvari unapred znaju. Putevima svojih likova išla sam do manastira Gradac, gde sam boravila izvesno vreme kako bih osetila Jelenu Anžujsku i u SAD i Rim, da bih se „izrazgovarala” sa Katarinom Džonson, ženom koja je najdublje i najposvećenije volela Nikolu Teslu. I, znate šta, obe su mi se „pokazale” onakve kakve sam ih i zamislila, što mi je bilo fantastično otkriće. Recimo, nisam znala da je Katarina Džonson stvarno bila detinjasta i žustra osoba, a u pesmama i zaostavštini njenog muža, Roberta Andervuda Džonsona, u Delaveru i Vašingtonu (gde sam proveravala njena dokumenta) sam otkrila da je bila upravo takva! Romane sam pisala dugo. Epopeju o Nikoli Tesli čak pet godina. To je zaista čitav jedan spisateljski sled u kome sam se menjala, oblikovala. U procesu objašnjavanja zašto se neki lik ponaša kako se ponaša pronalazila sam i sebe i bila ponosna na svoja rešenja, jer sam ih „kopala” iz svih mogućih iskustava koje sam do tada imala. Pisac mora da živi život punim plućima.

PageBreak

Kreatoru se i nebo raduje: istrajnost i ljubav prema pisanju na najbolji način portretišu književnicu Anu Atanasković
Shutterstock kreatoru_se_i_nebo_raduje_3

Esencija stvaranja

Na pitanje da li postoji nešto što je zajedničko za sve knjige koje je do sada napisala, spisateljica kaže: „Ljubav je ključna. Prva knjiga je zbirka ljubavnih priča, kroz drugu se takođe prelivaju emocije dok se priča plete oko Aleksandra i Drage Obrenović, u trećoj je opisana jorgovanska ljubav Uroša I i Jelene Anžujske, a četvrta je već i u naslov dodala taj neminovni i životodavni sastojak – Moja ljubav Nikola Tesla!“ Ipak, postoji još jedan važan i neizostavni element Aninih knjiga koji, kako kaže, povezuje sve prethodne. U pitanju je Beograd kao njena večita inspiracija. Ne čudi, stoga, što nova knjiga izlazi pod nazivom „Beograd je ljubav“, sumirajući spisateljičin dosadašnji rad. „Zanimljivo je kako mi je odmah pao na pamet naslov za knjigu. On je zgušnjavanje svega što sam do sada napisala – ljudskih sudbina, požrtvovanosti, radosti, Beograda, duhovnosti, mudrosti, ljubavi. Beograd je moja trajna inspiracija, moj dom. Često sam pisala o njemu i skoro sam primetila da sam ga spomenula u svakoj knjizi do sada. U „Duetu duša“ je od 1900. do 1903. bio ravnopravni lik pored onih koji nose radnju, u zbirci priča je već očigledno jer se zovu „Beogradske majske priče“, u „Jeleni Anžujskoj“ sam spomenula da je njen sin Dragutin dobio od tazbine mađarskog kralja Stevana V „Beograd, misteriozan grad na severu na ušću dve velike reke“, a Katarina Džonson je iz Rima zaista posetila Beograd, da bi bila bliže narodu iz kog je potekao Nikola Tesla, čovek koga je kosmički volela, te sam i tu epizodu opisala. U novoj knjizi sam se potrudila da opišem ljude oko sebe koji čine ovaj grad, u njemu žive svoje živote i imaju svoja omiljena mesta i sećanja. Dalje, osluškivala sam grad i zapisivala šta govori, velikodušno su mi se nameštale situacije baš potrebne za priče i kao da mi je sam grad pomagao i igrao se sa mnom. Naravno, u knjizi ima i dosta ličnih momenata jer je moj odnos sa Beogradom naprosto ljubavnički. Pa, kako onda da ga ne opišem u knjizi koja se zove „Beograd je ljubav“?“

Potraga za svetlom kroz pokret: odsjaj ideja koreografkinje Jovane Rakić

Doživljavate li katarzu, vi kao spisatelj i stvaralac u trenutku završavanja knjige, kada pustite u etar - u polje informacija, deo sebe?

Svakako. Zanimljivo je da posle izvesnog vremena svoja dela mogu da posmatram kao nezavisna „bića“ i čitam ih kao običan čitalac, toliko se odvoje od mene i postaju „građani“ sveta i svačije vlasništvo, jer su i pisana da se čitaju, nesebično. Naravno, u njima je deo onog što sam ja preživela i to saznanje je neprocenjivo – davanje svetu nečeg svog, što ostaje zauvek. Pisanje mi donosi osećaj srećnog stvaranja i sirove slobode, iskustvo koje je istovremeno i ezoterijsko i praktično i lepo i deljivo sa drugima. Ta poslednja „komponenta“, deljenje onog što stvoriš sa drugima je, može biti, još veća sreća od samog stvaranja, jer kroz osećanja čitalaca ja ponovo proživim sve ono što sam napisala, još dublje i intenzivnije.

PageBreak

Kreatoru se i nebo raduje: istrajnost i ljubav prema pisanju na najbolji način portretišu književnicu Anu Atanasković
Shutterstock kreatoru_se_i_nebo_raduje_4

Aroma piščeve duše

Jedna od najvećih Aninih ljubavi, nakon što je objavila svoju prvu knjigu, rekao je: „Pisac si jer stalno pišeš u glavi“. Saglasna sa ovom izjavom, spisateljica smatra da su bitne strasne misli, konstantno razmišljanje i sklapanje reči u glavi koje predstavljaju početak. Najveća želja joj je bila da postane pisac i to je i ostvarila.

„No, za pisanje koje je dostojno da spaja svoju DNK sa božanskim pojasem reči potrebno je i da prođe izvesno vreme, da pisac dobije ožiljke od raznoraznih iskustava, da živi život do maksimuma i da onda svoje misli još istinitije uobličava. Pisanje je, na čudan način, spoj fantazmagorije, maštanja i najčistije istine. Često mi se dešava da kada pišem zastanem, oslušnem i reč sama dođe. U prvi mah se možda ne uklapa u ostatak pasusa, ali ja je ispoštujem, i baš želim da kombinacija bude takva, jer mi se pojedine reči prosto „jave“, dođu odnekud. Ili, jednostavno, kada zastanem u rečenici, samo osetim prvo slovo sledeće reči, automatski, i onda razmišljam koju konkretno da upotrebim.
U mom slučaju je pisanje bukvalna povezanost između čoveka i jonosfere koja ima sve informacije. Često su „rešenja“ za neke reči u mom okruženju koje uopšte nije vezano za tekst na kojem radim, ali mnoge od njih doživljavam kao sinhronicitete, kao voće koje je na mom stolu i trebalo bi da ga slasno pojedem. Verujem i osećam da je negde iznad nas sloj informacija u kome je sve pohranjeno a da ljudi sa talentima mogu instinktivno da dođu do nekih od njih. Tako je za mene pisanje približavanje božanskom, igra sa božanskim, stvaranje nečeg novog čemu se i nebo raduje, jer čovek je potpun kada nešto radi, stvara, kada se izražava nudeći Univerzumu svoje iskustvo, telo, dušu, oči, misli, sećanja, sreće i patnje i kombinujući ih sa rečima koje se na njega „spuštaju“.
Pisac je kreator, na neki način i mali Bog, onaj koji može da stvori nebo bilo koje boje, ne samo plave. U stvari, pisac je kreator još jedne nove realnosti, kojih ima, čini mi se, bezbroj, i dok to radi, duboko verujem da se Univerzum puni lepotom. Ja sam, recimo, jednoj svojoj junakinji dodelila da ima kosu boje lavande (Jelena Anžujska) i tu činjenicu uklopila u ceo roman tako da sve reči plešu u duhovnom ljubičastom. Dobre knjige su stalno u „prevratu” kome će se carstvu prikloniti, mašti ili istini i to je ono „nešto” što opčinjava čitaoce, još su tu piščeva duša kao začin i hranljivo nebo kao poklopac. I eto ukusne duhovne večere!”

Izvor: Lovesensa