Čovek u očaju hoda pustinjom. Upravo je popio poslednju kap vode iz vrča. Sunce mu prži glavu i ne zna koliko će još izdržati. Iznenada se, međutim, pojavljuje nada; čovek ugleda beduina kako jaše na kamili pravo prema njemu.

"Hvala Bogu!" on kaže. "Vode, molim... vode!"
"Ne mogu da ti dam vode", kaže beduin. "Ja sam trgovac i treba mi voda za putovanje kroz pustinju."
"Pa prodaj mi je”, moli ga čovek. "Platiću ti..."
"Nažalost, to nije moguće. Ja ne prodajem vodu, ja prodajem kravate."
"Kravate?"
"Da, pogledaj ih samo kako su lepe... Ove su italijanske, na akciji, tri za deset dolara... A ove druge od indijske svile su za ceo život... A ove odavde..."
"Ne, ne. Neću kravatu, hoću vodu!"

Trgovac nastavlja dalje, a žedni istraživač nastavlja da luta izgubljen u pustinji.
Dok se penje uz dinu, ugleda drugog trgovca kako mu prilazi. Otišao je do njega i rekao: "Prodaj mi malo vode, molim te..."
"Nemam vode", odgovara trgovac. "Ali mogu da ti ponudim najbolje kravate u Arabiji..."
"Kravate!!! Neću kravate! Hoću vodu!" - viče čovek očajnički.
"Ali imam posebnu ponudu", insistira trgovac. "Kupi deset kravata, jednu dobiješ besplatno..."
"Neću kravate!"

Vrišteći, žedan čovek nastavlja svoj besciljni put.

Nakon nekoliko sati, kada mu je snaga gotovo nestala, putnik se penje na vrlo visoku dinu i odande gleda na horizont. Ne može da veruje svojim očima. Ispred sebe, na oko kilometar, vidi oazu. Usred palmi i neverovatnog zelenila, blista voda.

Trči tamo, iako se boji da je to samo fatamorgana. Ali ne. Oaza je prava.

Mesto je okruženo i zaštićeno, ima samo jedan ulaz koji čuva stražar.
"Molim vas, pustite me unutra. Treba mi voda, molim vas..." moli čovek.
"Nemoguće, gospodine. Ulazak je dopušten samo sa kravatom."

Ponekad mislimo da nam život daje stvari koje nam ne trebaju (ili nam čak štete), ali u stvarnosti nas samo usmerava tačno tamo gde treba da idemo...

Izvor: Sensa.hr

BONUS VIDEO: