On se osmehne, otpozdravi, kratko rukuje, klimne glavom... silnim ljudima koji su mu se javljali dok smo razgovarali u bašti jednog kafea u epicentru Beograda. Čovek, koga u jednom gradu poznaje toliko ljudi, može reći da je taj grad osvojio.

Osim hiljadu književnih kritika koje su štampane u „Dnevniku”, „Politici”, „Našoj Borbi”, „Demokratiji”, „NIN-u”, „Vremenu”, „Danasu”... Vasa Pavković je objavio četrdesetak autorskih naslova: osam pesničkih knjiga, pet zbirki priča, tri romana, pet antologija, desetak knjiga iz srpske književne tradicije, sedam knjiga kritika, dve posvećene stripu. Jedan je od urednika Rečnika SANU u Institutu za srpski jezik, ove godine imenovan je za predsednika žirija za dodelu NIN-ove nagrade, stalni je književni kritičar časopisa „Pečat”. Da sebe shvata ozbiljno pokazuje i činjenica da ima i svoj sajt koji je preplavljen raznobojnim leptirima. Pitam ga otkuda su sleteli tamo.

- Pre tri godine pročitao sam misao Hermana Hesea da je susret deteta u ranim fazama njegovog života sa leptirom, vrlo važan, da čak može biti i određujući za tok njegove sudbine. Te fascinantne boje (ako je susrelo neki takav primerak) deluju snažno na dečiju imaginaciju pa postoji mogućnost da ono kasnije počne da se bavi nekom vrstom umetnosti. Upravo to se meni desilo. Kada mi je bilo šest godina u starom voćnjaku video sam jednog od najlepših evropskih dnevnih leptira - Kraljevski plašt. Nakon toga, nisam imao priliku da ga sretnem sledećih 50 godina. Nažalost, njegova lepota i ekstravagancija koštaju ga, jer ubrzano nestaje iz prirode, a naučnici ne znaju zašto. Oduvek sam voleo prirodu, posebno leptire, koji su plašljiva bića pa mnoge vrste ne dozvoljavaju da im se približite. Pre nekoliko godina sam napokon dobio dobar digitalni aparat koji mi omogućava da zumom, sa udaljenosti od deset metara snimam leptire. Otprilike jednom nedeljno odlazim na mesta za koja znam da su njihova staništa: Deliblatsku peščaru, Kosmaj, Avalu, Staru planinu... U stvari, gde god da se nađem, trudim se da slikam živi svet, pre svega leptire, pa sada već imam 30, 40 hiljada njihovih fotografija. Uvek je to divlja priroda i često mi se dešava da hodajući u njoj provedem ceo dan i da od jutra do večeri ne sretnem ni jednog čoveka. Za naše uslove imam i pristojnu biblioteku o leptirima, 40 - 50 knjiga; mnoge sam dobio od prijatelja iz sveta koji su upoznati sa mojom pasijom, a dosta sam naučio od ljudi koji znaju više od mene kad zajedno krenemo u polja i šume da fotografišemo.

Da biste napisali hiljadu književnih kritika morate pročitati hiljadu knjiga. Koliko ste ih ukupno pročitali?

- Ukupan broj je desetostruko veći. Mnogo više sam čitao nego što je trebalo, a čitao sam ih u različitim ulogama. Najlepša je uloga običnog čitaoca, malo manje lepa je ona književnog kritičara, ali sam mnogo knjiga pročitao kao urednik u izdavačkim kućama i kao član raznih žirija. Prilično sam zagađen književnošću, od toga se lečim odlaskom u prirodu, a sa druge strane čitanjem klasika. Kad mi se sve zgadi uzmem priče Čehova, Hemingveja, Foknera, Singera ili Kortasara. Od naših, recimo Andrića i Tišme ili Pavića. Oni mi vrate veru (ili iluziju) da čitanje ima smisla.

PageBreak

Osim književnosti važite i za dobrog poznavaoca rock and roll-a i stripa...?

- Od sredine šezdesetih, doslovno svakog dana slušam rock. Počelo je, kao i kod većine ljudi moje generacije, kada su se pojavili Bitlsi i Rolingstonsi. Imam veliku kolekciju roka na vinilima i CD-ovima, a šta god da radim i kod kuće i u Institutu, u pozadini je muzika. Prijatelj sam s nekim mladim ljudima koji mi pribavljaju nove snimke, pa mogu da kažem da i danas slušam ono što je najaktuelnije u američkoj i engleskoj muzici, uprkos činjenici da imam i dosta obaveza i dosta godina. Veliki sam ljubitelj stripa i filma, sekvencionirane umetnosti uopšte, a tako nekako i pišem: u svojim knjigama priča isprobao sam više (post)modernih modela pripovedanja nego bilo koji drugi savremeni srpski pisac. Ne tvrdim da su one i vredne baš zbog toga, ali su svakako interesantno istraživanje različitih modela naracije. Za ljubav prema stripu zaslužan je moj otac koji mi je, kada mi je bilo šest godina čitao stripove iz Kekeca, jednog od retkih listova koji je u ono vreme štampan u boji. Uređivao ga je Duško Radović po ugledu na čuvene francuske listove Spiru i Tintin, tako da sam se odmah susreo s najboljim stripovima koji postoje: Princom Valijantom, Krckom, Džeri Springom, Belim konjanikom, a kasnije sam upoznao Taličnog Toma, Štrumpfove i druge važne junake kroz „Zabavnik”, „Panoramu”, „Zenit”, „Stripoteku”... Stripovi su mi, paralelno sa književnošću, ostali velika pasija, napisao sam dve knjige o stripu, mnogo novinskih tekstova, posedujem komplete svih edicija koje sam pomenuo (na primer preko hiljadu brojeva Stripoteke). I danas čitam stripove, a uspelo mi je da njima „zarazim” i moju ćerku Milicu, čitala je kao klinka Gastona, Hogara, Tintina a Dilana Doga čita i danas. Ja nabavim svesku, pročitam je, pa joj prosledim.

Vasa je starije dete (ima i mlađu sestru) iz braka dvoje neverovatno različitih ljudi. Porodica njegove majka Milene potiče iz Slavonije, Drugi svetski rat proveli su u okolini Zaječara kao izbeglice, a zatim su došli u Pančevo gde se njegova majka udala za njegovog oca. Očevi preci doselili su se iz okoline Vranja, u banatsko selo Dolovo krajem 18. veka. Otac Branislav bio je stolar, a po osobinama potpuna suprotnost svojoj supruzi.

- Neverovatna razlika između mojih roditelja - njihovog porekla i karaktera uslovila je da budem ovakva osoba kakva jesam. Otac je bio čovek strasti: celog života je gajio golubove što je potpuno nekorisna pasija... Ne samo da nije propuštao nijednu utakmicu FK Dinama iz Pančeva nego je išao da gleda treninge. Voleo je i cigarete, ribolov, lepe žene... Takav način života koštao ga je preranog odlaska – umro je od srca kada mu je bilo 47 godina. Otac je imao širok krug prijatelja i učio me da budem otvoren prema svemu novom. Majka me je naučila disciplini i ambicioznosti. Da mnogo radim, da se trudim, istrajavam u poslu, da ne odustajem... gotovo spartanskoj disciplini. I danas, u 82. je takva i prema sebi i prema drugima. Već u osnovnoj školi bio sam jedan od najboljih đaka: jedan od prva četiri učenika koji su dobili Vukovu nagradu u Pančevu. Bio sam jedini odličan đak u svom razredu u gimnaziji, jednoj od najboljih u Srbiji. I fakultet i postdiplomske studije završio sam u roku...

Šta odrastao čovek koji priča o tome da je bio odličan đak i dobar student hoće da kaže?

- Da sam bio štreber... što je bilo uzrokovano lošim socijalnim položajem, pošto smo živeli samo do očeve plate jer je majka bila domaćica. Zato sam i počeo da radim veoma rano, još za vreme studija, u Institutu u kome sam i danas.

Koja su vaša prva sećanja na književnost uopšte, sećate li se sile kojom ste bili uvučeni u svet u kome boravite veći deo života?

- Stanovali smo na kraju grada, gradska biblioteka mi je bila daleko, nalazila se u centru Pančeva, u zgradi Magistrata. Na kraju prvog razreda, početkom leta, seo sam na bicikl i odvezao se tamo i evo, član sam te biblioteke 50 godina. U to vreme, kao i danas, malo dece je čitalo. Bibliotekarke su me zapazile jer sam svakih nedelju dana dolazio s torbicom pročitanih knjiga, pa su mi one, s mnogo simpatija preporučivale naredne. Sećam se da sam u sedmom razredu čitao „Uliksa” Džemsa Džojsa, i naravno, ništa nisam razumeo, ali mi je bilo veoma zanimljivo kako se može tako pisati: neko se na 40 strana brije! Ali mislim da su Kamijev „Stranac” i Kafkin „Proces” odnosno Foknerovo „Svetilište” one knjige koje su na mene najviše uticale, koje su odlučile da ću se baviti književnošću. Kada sam završio gimnaziju, zbog nezavidne materijalne situacije u kojoj se nalazila moja porodica, majka je mislila da bi dalje trebalo da se školujem uz rad, a otac mi je postavio samo jedno pitanje: „Veruješ li ti da možeš da završiš Filološki fakultet?” Rekao sam kako verujem da mogu. „Onda ga upiši” – presudio je.

U šta verujete, čime se hrabrite u teškim trenucima?

- To se menjalo tokom godina. U detinjstvu sam verovao u ideale uspešnosti i socijalnog napretka. U gimnaziji - u znanje i mogućnost da se njime unapredi svet, ali i moj život. Kasnije sam verovao u moć književnosti, posebno kada sam se i sam, početkom osamdesetih njome počeo baviti, kada sam upoznao neke žive pisce, a kasnije postao i prijatelj s nekolicinom. U drugoj polovini osamdesetih, recimo, kad završimo broj „Književne reči”, bar jednom nedeljno nalazio sam se u restoranu „London” sa Svetislavom Basarom, Nebojšom Vasovićem, Milovanom Marčetićem, Nikolom Vujčićem... Počele su da nam se pojavljuju prve knjige i sve su kod pisaca iz tog kruga bile uspešne, ali su bili uspešni i ljudi koji su se oko nas kretali: Vladimir Pištalo, Nemanja Mitrović, Mihajlo Pantić, Ljubica Arsić, David Albahari koji je kao mlad čovek svima bio guru... Ja nisam u književnosti sreo ozbiljnijeg, predanijeg, odgovornijeg urednika koji, sem toga, više zna o savremenoj svetskoj književnosti od njega. Danas me, u ovim godinama, najviše hrabri, i podstiče da živim i radim moja ćerka Milica, diplomirani japanolog. Ideali su se menjali, ali me uvek nešto držalo u uverenju da sve to ima smisla. Što reče Miloš Crnjanski: „Čovek se teši na kraju”.

PageBreakPoklapa li se vaša slika o sebi s onom kako vam ljudi kažu da vas vide?

- U književnosti imam veliki broj prijatelja i onih koji me, verujem, poštuju. Nikada nisam krio da sam postao književni kritičar kako bih podržavao određene poetičke ideje. Oduvek sam smatrao da srpska književnost mora da ima direktan kontakt sa aktuelnom svetskom književnošću, a svaki uskogrudi nacionalizam i zatvaranje bili su mi strani. Tako sam stekao izvestan broj neprijatelja, često veoma moćnih, ali zbog toga ne žalim. Postoji, takođe, i krug ljudi koji me ne vole što je posledica moje odluke da po novinama polemišem s kolegama. Ako bih krenuo od svog karaktera, opet bih tako postupao, ali ako bih se oslonio na mudrost koju su mi donele godine, ne bih - jer mi te polemike ništa dobro nisu donele. Često me kolege smatraju svađalicom. Žao mi je što sam ponekad polemisao s ljudima koji o književnosti misle slično meni, što je došlo do varničenja, pa i prekida kontakta. To je loše i za mene i za njih

Kakva je vaša privatna definicija harmonije?

- Harmonija je mogućnost da čovek živi u krugu bliskih ljudi, onih koje voli i poštuje, da se njima nesebično posvećuje. To ne može biti preveliki broj, u njega staju najbliži iz porodice i nekoliko dobrih prijatelja. S druge strane, harmonija je kad čovek ima sreću da radi ono što voli. Ja sam imao sreću da radim čak nekoliko poslova koje volim: bavio sam se književnošću koja je moja osnovna preokupacija i jezikom - radeći u Institutu za srpski jezik kao jedan od urednika Rečnika SANU. To je s naučne tačke gledišta težak i komplikovan posao koji radim već 33 godine, svakog dana putujući kroz internet, enciklopedije i mnoge druge knjige. Pokušavajući da reči vlastitog jezika definišemo vlastitim jezikom. Tu su i leptiri, priroda uopšte...

Kad pogledate u budućnost, vidite – šta?

- Moj život je prilično odmakao, pa se sada nadam da će me zdravlje poslužiti i da ću, još dvadesetak godina danju koračati ispod sunca, a noću ispod zvezda.

SEĆANJE NA NEPOZNATO DVORIŠTE

Vredi ući u nepoznato dvorište,
Rano izjutra, dok je još pusto,
A na kaldrmi spava ničije pseto.
I gledati vlati trave, crne odžake,
Laste na žici za veš: jedan otvoreni
Prozor: iza njega je nevidljivi život.
I gledati kako se iza zelene zavese
Šimšira pojavljuje mačka
I kreće ti u susret, kao da si joj
gazda ili mačak.
I koračajući ka pekari, pomisliti
Na komade slanine koji se čvare u tavi,
U sopstvenoj masti: dobar doručak za tebe
I za tu mačku, ostavljenu u onom dvorištu
Onog jutra, one godine...

RUPA U OBLACIMA

U nekoliko oštrih zaokreta
kobac je proleteo
kroz rupu u mrkim
kišnim oblacima
Stojeći na nasipu –
pustio sam zatim pogled
da se strmoglavi
u suvu tuluzinu
nad mrkom nepooranom
zemljom i da krivuda
između suvih glavica korova,
kao pripiti besprizornik...
Zaboravio sam da dišem –
a kada sam podigao pogled –
video sam da se rupa
u oblacima proširila
emitujući gotovo zelenu
svetlost na ceo
avetinjski krajolik
Ponovo sam disao
Ponovo popustio čulima,
tkivu, čulima

MEĐU SENKAMA

Šaka što liči na psa
Njena senka koja
liči na noja
Jedno u drugo: kao što
ritual ponekad
iz simboličkog
pređe u realni oblik
Suša. Mećava.
Šta još?
Ritam. Tišina.
Udar talasa o bok
Nasukanog plovila...
Moj život – kao
senka podignute ruke –
što laje na zvezde
i puste prostore
između njih.