Dečja seksualnost – večita tabu tema
Shutterstock decja_seksualnost_2


Kada počinju heteroseksualne igre


Oko pete godine počinju heteroseksualne igre, posebno one koje uključuju imitiranje odraslih (mama i tata, igra doktora...) i pokazivanje svojih ili gledanje tuđih genitalija. Pitanja koja su postavljali ranije svojim roditeljima, o rođenju i seksualnim razlikama, sada se razlikuju utoliko što sve više razumeju odgovore. Oko sedme godine dete je zasitilo svoju osnovnu radoznalost, pa se sada manje zanima za anatomske razlike i seksualnost uopšte. To je možda poslednja godina kada se devojčice i dečaci još uvek nesmetano igraju zajedno. Jake dugotrajne „ljubavi“ između njih ponekad su praćene predstavom o venčanju i budućnosti. Dete prihvata objašnjenje da novorođenče raste iz semena u maminom stomaku. Povezuje promene na trudnici sa rođenjem bebe, razume da mlada žena može roditi, a stara ne.

U okviru tih opštih faza ponekad se javljaju pojave koje dodatno zbunjuju roditelje i još više učvršćuju tabue vezane za dečju seksualnost.

Dečja masturbacija je normalna, prirodna forma seksualnog razvoja ranog detinjstva. To zasigurno nije poremećaj, kako se donedavno verovalo. Zapravo, u nekim kulturama odrasli još uvek upravo milovanjem genitalija smiruju decu kada plaču.

Dečja masturbacija najviše se ispoljava u uzrastu od tri do pet godina. Prisutnija je kod devojčica nego kod dečaka. Manifestuje se u trenucima kada se dete oseća opterećeno, kao izbegavanje nezadovoljstva, ili u stanju opuštenosti (gledanje TV-a, pred spavanje...). Ukoliko se formira ritualna navika, masturbiranje će se lako preneti na druge situacije (na primer, ako je postalo način uspavljivanja, preneće se i na pojedine situacije u budnom stanju). Dečja masturbacija nema seksualnu konotaciju. Prisutnija je nego što se obično misli, jer se o njoj ne govori. Na primer, prema jednom istraživanju u Norveškoj (Langfeldt, 1981), vaspitači u obdaništu prijavili su da izvesne oblike masturbacije pokazuje skoro polovina dece. Prema nekim drugim istraživanjima (Ford i Beach, 1951), više od 50 odsto dece od šeste do osme godine napredovaće od slučajnog pipkanja svojih genitalija do sistematske masturbacije.

•    Prevazilazi se pokušajima da se dete zaposli, skretanjem pažnje na nešto drugo. Tako se sprečava i stvaranje navike.
•    Grdnje, kritikovanje, kažnjavanje, izjave da "to ne rade princeze" izrazito su kontaproduktivne.
•    Otvoreno opominjanje primenjuje se kada je masturbacija postala veoma učestala i kada ste sa detetom učvrstili pozitivan pristup pohvala i nagrada, kada ste sigurni da ono ima dobar nivo samopouzdanja, tj. da ta pojava nije odraz njegove nesigurnosti.
•    Ako se takvo ponašanje produži ili na bilo koji način počne da ugrožava zdravlje deteta, obratite se dečjem psihologu da biste pronašli individualan model prevazilaženja.

Za celokupno prihvatanje sopstvene polnosti i seksualnosti važni su ponašanje i stav roditelja.

Budite dobar primer. Nemojte se stideti svog tela i razgolićenosti (na primer, dete upadne u kupatilo dok se roditelj suprotnog pola tušira, a tata ili mama potpuno se uspaniče). Ponašajte se prirodno. Budite opušteni prema polnim i seksualnim igrama u predškolskom uzrastu jer njihovo grubo prekidanje stvara kasniju nesigurnost.

Konačno, ne zaboravite da dete nema barijere stida koje imaju njegovi roditelji. Ipak, upravo od roditelja, a kasnije i od okruženja vršnjaka, zavisi koliko će ih steći, da li će se osećati dobro u sopstvenoj koži i kakav će stav prema sopstvenoj seksualnosti imati.