Šta sve prethodi momentu kada možemo da kažemo da smo postali majstori našeg jela, posla, roditeljstva, života? Oh, pa to se ne dešava, majstori to nikada ne govore, to opažaju drugi… I, kako je mamina domaća supa toliko posebna, i bolja od moje, iako je pravimo po istom receptu? To je iskustvo.

Pozvao me kulinarski (a i glumački) čarobnjak Slobodan Stefanović u goste, da nešto skuvam u njegovoj emisiji. Odlučila sam se za sirovi tart od manga i vegetarijanski punjeni patlidžan uz prilog – pire od plantana (zelenih banana). Lepo sam se ispričala sa domaćinom, kuvajući, a i sa hranom.

Volim da komuniciram sa hranom dok je spremam, sa mnogo poštovanja, uvažavanja i ljubavi. To mi, nekako, dođe kao osnovni začin, onaj koji menja sve. Desila se i nezgoda – patlidžan mi je iskliznuo iz ruke i pao na pod.

Normalno, glasno sam mu rekla: „Izvini“. Mešanje različitih ukusa i mirisa, spajanje i transformacija u nove ukuse. Pažljivo dodavanje orijentalnih začina u pire od plantana, u potrazi za pravom merom i degustacija prstima, jer tako je strastvenije. Morala sam da rešim i nedoumicu, jer nisam bila sigurna koji je začin preda mnom, a volim da eksperimentišem i dodajem novo. Probam, ukus gorčine u ustima, neprijatnost koja ide iz stomaka.

Posmatram svoje reakcije, osluškujem šta mi telo govori… Idemo dalje, tražim odgovarajući začin. Koliko li je u hrani „života“! Zaista je fascinantno kako nas samo ukus i miris (bilo da su prijatni ili ne) momentalno dovode „ovde i sada“, tu gde je sve dobro. Treba probati smelo, odvažno, osetiti sve ukuse, one najslađe, slane, ali i kisele, gorke i neprijatne, bez bojazni.

Na času joge učimo kako da bez straha i panike dišemo kroz neprijatnost, kroz položaj koji nam možda nije baš najudobniji, kroz emociju koju smo gurali pod tepih. Dopuštamo i oslobađamo se.

I ne čine li svi ti različiti ukusi iskustvo!? Baš ono koje prethodi najlepšem, najprofinjenijem, istančanom ukusu našeg jela. Prijatno!

Izvor: Sensa