Stvari koje su krhkije od tebe, slabe su,
jer ih samo ti vidiš kao nejake.
Zažari grumen uglja, dobićeš vatru.
Zasej u zemlju zrno žita, rodiće hlebovi.
Izmisli sopstveni horoskop i neka sve na svetu
bude rođeno u tvom znaku.
Šta vredi da budeš zabeležen u zvezdama, ako
te niko nije pročitao na zemlji?
(Miroslav Antić)

Razvijam vreme u vremenu. Širim prostor i skupljam minute. Bacim misli kao laso i uhvatim situaciju, privučem je sebi i podesim novi scenario. Pustim da se odmotavaju emocije kao Mlečni put i skačem sa jedne na drugu, kao da se igram po zvezdama. Skliznem s jedne, dočekam se na drugu. Male užarene lopte koje bacaju daleko svetlost me žuljaju pod nogama, teraju na svakakve reakcije, uzvike i jauke... Grumenje žara po kome se može hodati samo zato što verujem da mogu. Menjam realnost i pravim svoju. Nema objektivnih okolnosti. Sve smo mi i sve je deo nas. Sve ono u čemu se nalazimo je ono što je neki deo nas kreirao. Umećem svoje bajkovite priče u tekstove koje su pisali neki drugi scenaristi. Šta mi je teško da promenim dijaloge, možda se to svidi i drugima. Pravimo sopstveni komad, dramu, komediju, tragikomediju, šta nam se prohte - igramo se dok se drugi mršte. A svejedno je, ionako ćemo sa ovog sveta poneti samo osmehe. Na kraju, od nas ostane samo jedna reč, odgovor na pitanje: „Da li je bilo lako?" Zato zamišljam, kada bih došla kod krilate Maat, „one koja je ispravna", i kada bi ta moćnica stavila moje srce na jedan tas, a na drugi pero, da li bi moje srce nekako, ikako, moglo da bude lakše? Da li će iz mog odgovora koliko je bilo lako, koliko sam sebi dozvolila da bude lako, nastati tačna mera lakoće ili težine, seme iz kojeg će nastati nova duša?

Umetnost puštanja i prepuštanja: ruke nikad nisu prazne ako je srce puno mira

Razvlačim svest kao kore po kosmosu, filujem je pitanjima i odgovorima. Pripada mi onoliko znanja koliko smem da pitam. Koliko želim da čujem. Ne mogu da se bavim ni vestima ni prognozama, ni idejama ni pretpostavkama. Sve je samo jedna pretpostavka u koju većina poveruje. Ja sam manjina za sebe i gradim manjine koje se igraju ljubavi u zidinama koje se grade. Make love, not wall. Čitam pesnike, kosmičke lutalice, pustinjake i čudake, demistifikujem mistike, rešavam tajne i probleme i ispisujem sopstvene dileme. Gledam nebo u vodi i ribe na drveću, čitav horizont u jednoj bari i okean u jednoj kapi. Hvatam svetlost kako se prelama kroz krošnje, igru svetla na pločniku, zvuk leta. Možemo biti zatvoreni u zidovima koje drugi grade ili slobodni u umu koji se sam pruža, nepregledno, beskonačno, večno. Možemo gutati večnost u jednom zagrljaju. Mislite u živom svetu, a živite u izmišljenom. Faith it till you make it.

Gledajte svet očima pesnika

Živimo sećanja nekih prapredaka. Ne idemo napred, nego unazad, kažu. I idemo samo dotle dokle su oni išli. Onda se pobune i dignu se u nama, uskovitlaju se energije onih koji bi da nas zaštite jer ne znaju, a ne znaju jer ne smeju. Preci su nule onima koji im se na kraju pridruže kao nula. Staneš li im na čelo, kao broj koji nešto vredi, nule će postati broj. Broj koji se ne da izbrojati nijednom pameću. Hoću da upalim baklje i prskalice i okačim o sebe sve zveckave štitove, da povedem armiju mojih slabih, nežnih, ljutih i moćnih prapredaka, da otputujemo zajedno dalje i odletimo više. Da ne živimo opet njihova sećanja, već moje snove i maštanja. Ne možemo biti veći ako imamo manje energije. Ne možemo širiti svest ako skupljamo um i srce.

Znate za one priče o hipnozi, da su na bini govorili ljudima da su u tamnici i da oni zaista nisu mogli da se mrdnu. Udarali su nepostojeće zidove dok je publika nemo gledala, ne verujući svojim očima. Jedni vide prazan prostor, drugi se odbijaju o zidove koji postoje samo u unutrašnjosti njihovih očiju. Istina i za jedne i za druge. Samo hipnotizer zna i treću stranu priče. Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom, Ti si nada koju on gleda iz svog sveta.

Izvor: Sensa