Naša svest žudi za nekim iskustvima, ili ih se seća, i zna zašto kroz njih treba da prođemo i pre nego što sebi umemo to da objasnimo, i pre nego što ih čulno osetimo, i pre nego što nam se ispuni ono što poželimo.

Devedesetih godina, moja Milena i ja smo gledale „Čaj u Sahari". Bernando Bertoluči skupio je zrnca peska Sahare, snažnu odbojnost prema posleratnoj urbanoj Americi Pola Boulsa, njegovo neoromantičarsko razočaranje zapadnom civilizacijom i neodoljivu želju za bekstvom, iz knjige koju je napisao 1949. godine i dao im sliku, ton i osećaj u filmu koji možda tada nismo sasvim razumele, ali je zauvek ostao ucrtan u nama. U meni posebno trenutak kada Debra Vinger, kao Kit u romanu i filmu, ostavlja sve i odlazi u pustinju, samo sa onim što ona jeste - ime i ličnost. A kroz niz događaja, ostavlja i to. Sasvim se prepušta prostranstvu pustinje, noćima i danima u pesku, rukama i likovima, pričama i predelima, odlazeći iz svega onog što je bila i dopuštajući svemu da se desi, bez prosuđivanja, bez stavova, bez bežanja, bez bolova. Ma koliko lepo ili strašno, takvo jeste. I tek tako je mogla da sagleda lepotu u bizarnosti i onome što je možda bol, ili ljubav, u neobičnim okolnostima - koje više nisu neobične jer su jednostavno prihvaćene takve kakve jesu. Gubljenje, lutanje, pronalaženje. Bez imena, odeće, identiteta, straha, osude, želje, moći... Tako kako jeste.

Pol Bouls je romanom „Čaj u Sahari" poručio da izlaz ne postoji, ali da ga svakako treba tražiti do poslednje kapi ne samo krvi, već i svih ostalih telesnih tečnosti, dok je Bertoluči to maestralno uobličio monologom Pola Boulsa na kraju filma, kada se Kit konačno vraća u civilizaciju i kada ništa više ne izgleda isto niti stvarno. Jer, kada se iskusi, sasvim proživi i sasvim te preobrazi neka druga realnost, podjednako životna, ono na šta si navikao do tada više ne može biti samo jedna istina. „Da li ste izgubljeni?", pita je. „Jesam.", odgovara Kit. „Upravo zato što ne znamo kada ćemo umreti, skloni smo da posmatramo život kao nepresušni bunar. Ipak, sve se događa samo određeni broj puta. I to veoma mali. Koliko puta ćete se još setiti nekih podneva iz detinjstva, nekih podneva koji su se toliko duboko urezali u vaše biće da ne možete zamisliti svoj život bez njih? Možda još četiri ili pet puta. A možda ni toliko. Koliko ćete još puta gledati pun Mesec? Možda dvadeset. A opet, sve tako deluje neograničeno".

Priča koja će vas inspirisati: Šta može biti jače od stene?

Ovaj naš život je u svemu neponovljiv, u svemu prvi put, a opet ispunjen beskonačnim ponavljanjem istih situacija, misli, ljudi i događaja. Možda večiti paradoks u kome se krećemo, ponavljajući stare stvari, a tražeći nova iskustva.

Svaka svest stiže do tačke koju sufiji nazivaju „pustinja", piše Osho. „U životu postoji trenutak kada se suočite sa pustinjom, kada je sve znanje beskorisno, prošlost nevažna, sve navike, uobičajeni načini mišljenja i ponašanja jednostavno nemaju nikakvog smisla". Taj trenutak krize, taj trenutak suočavanja s pustinjom je važan trenutak. Ako ste dovoljno hrabri da se izložite opasnosti, preobrazićete se. To je tačka u kojoj osećate da nestajete, gde se osećate potpuno beznadežno, beznačajno, to je tačka u kojoj ne možete da smislite šta da radite, šta da ne radite, biti ili ne biti. Pre ili kasnije, svaka svest mora da se suoči sa pustinjom, jer ako ne prođete pustinju, nikada nećete zaista sazreti, kaže Osho.

Kako preći tu pustinju - pustinju besmislenosti, očaja, apsurdnosti? Jer prolaskom kroz pustinju postižete veliku zrelost i veliku integraciju i tako se uvek događa. Kako ostaviti sve i ostati sam u pustinji, gde je život veoma zgusnut, gde se korenje živih bića drži čvrsto za poslednju kap vode i cveće čuva vlagu otvarajući se samo tokom ranog jutra i kasnog popodneva? Gde je život kratak, ali blistav i većina stvari se odvija u podzemlju, sa oblicima života koji su intenzivni i tajanstveni. Na površini suša, a pod peskom vrvi život,šušte reke koje se podvlače kroz peščane dine, njihovi delovi rasuti su u zrncima peska koje vetar podiže do planina, do okeana, koji udara o obale čekajući da mu se one vrate. Da ponovo postanu jedno sa njim.

„Nisam bežao", izjavio je Pol Bouls povodom svojih ranih odlazaka iz formalizovanosti života američke srednje klase, „već sam trčao prema nečemu, mada u ono doba nisam znao šta je to". Mi smo nalik reci koja stiže do pustinje i želi da je pređe. Postoji taj osećaj da je naše odredište tamo negde, da treba da tragamo za nečim većim, da treba da prevaziđemo pustinju koja ultimativno otkriva moć milosti. Ako to uradimo na svoj uobičajen način, nećemo uspeti.

Koliko istine ima u današnjoj duhovnosti: da li se oslobađate ega ili ga jačate?

„Ako je situacija nova, nikad ne pokušavajte stare stvari. Kada je situacija nova, budite i vi novi, budite inventivni. Zaboravite prošlost! Izgledajte novi! Neka vaša svest odgovara tom novom. Odrazite je", kaže Osho... Šapuće pustinja... „Jer u novoj situaciji, jedina greška koje ne može da se oprosti je greška korišćenja nečeg što je bilo korisno u nekoj drugoj situaciji. Sve ostale greške su savršeno u redu, naučićete nešto iz njih".
Vetar prelazi pustinju, pa može i reka.
I u pesku, na dinama, kada kapne voda, rascveta se pustinjska ruža.

Izvor: Sensa