Kritikovanje – kako sebe, tako i drugih. Ova vrsta samosabotaže mnogima je poznata, u ovoj situaciji nalazimo svoje mesto u društvu samo kroz poređenje sa drugima ili kroz lično postavljene zahteve. Ovde se svi odnosi pretvaraju u nadmetanje i teško se ostvaruju iskreni i otvoreni odnosi. U suštini, to znači da mi nikada ne stižemo do svog pravog cilja, već dolazimo samo do sitnih rezultata koji postaju novi razlog za nezadovoljstvo i tako se nalazimo u stalnom začaranom krugu nezadovoljstva i upoređivanja.

Raskid sa ovim načinom razmišljanja nam daje osećaj pripadnosti i prirodni osećaj samosvesti.

Striktna pravila – držimo se rigidnih, slepih i prevaziđenih pravila. U ovom obliku samosabotaže mislimo da nešto treba da se desi samo na određeni način i nikako drugačije.

Prepoznajemo ga po konstrukcijama kao što su: „ako – onda”, „kod nas se to uvek tako radilo”. Verujemo u zablude kao što su: od tog posla ne može da se živi, ili posao ili deca, možeš ili teško raditi ili uživati. Većina tih uverenja je u današnje vreme neprikladna i samo obeshrabruju i ograničavaju ono što smatramo mogućim, a samim tim i ono što nam se čini ostvarljivim i dostojnim našeg zalaganja. Prevazilaženje ovog načina razmišljanja predstavlja kvantni skok u fleksibilnosti i daje nam dozvolu da jednostavno budemo srećni.

Nepoverenje – kada hronično ne verujemo ni sebi ni drugima. Ovu rečenicu će prepoznati mnogi: „Ja mogu da računam samo na sebe.” Takvo mišljenje je često posledica teških ili još neprevaziđenih iskustava prenetih iz porodice. Nažalost, često je praćen osećajem duboke usamljenosti. Poseban oblik nepoverenja koje se graniči sa narcisoidnošću je takozvano „neuspešno prilagođavanje”. Prepoznaćete ga po težnji da uvek protivurečimo i stalno lovimo greške drugih ljudi.

Premotivisanost – ubacujemo sebe u ekstremnu euforiju, kroz koju zapravo potiskujemo neželjena saznanja. Ovaj vid samosabotaže se dešava kod ljudi koji postavljaju sebi cilj da moraju uvek da budu nasmejani, sigurni u sebe i sjajno raspoloženi. Problemi ne smeju da postoje i, ako ih ima, o njima nikada ne pričamo. Cilj je da sebe ubedimo da se osećamo sigurno i da kontrolišemo sve svoje okolnosti kako bismo videli svoj život kao uspešnu priču. Međutim, ovde postoji opasnost od gubitka kontakta sa realnošću. U ovom stanju smo u stalnoj potrazi za „emocionalnim dopingom”. Ova kompenzaciona strategija odvraća nas od našeg puta sopstvenih potreba i realnih mogućnosti. Ovaj polet u visine povezan je sa skrivenim strahom od buđenja u neželjenoj stvarnosti.

Izvor: Sensa

Tekst: Elena Srzentić Frleta