Naša saradnica Ana Rodić, kouč za lični razvoj, NLP master i hipnoterapeut piše za Sensu da uverenja deluju kao filteri kroz koje gledamo svet – sve nam je obojeno njihovim bojama. Bolje se slažete i razumete sa osobama koje imaju ista ili slična uverenja, a sporite se sa onima koji imaju suprotna. Osećate se loše u grupi, organizaciji, radnom mestu gde su na snazi drugačija uverenja od vaših. Može se zaključiti da ste – u šta god da verujete – u pravu, što potvrđuje i poznata izreka Henrija Forda: „Ako verujete da nešto možete da uradite i ako ne verujete, u oba slučaja ste u pravu.”
Mi život ili određene situacije posmatramo na način koji podržava naša uverenja i imamo tendenciju da ulazimo u iskustva koja će podržavati ta uverenja, što će pojačavati našu veru u njihovu istinitost i „potvrđivati” nam da smo u pravu kada u to verujemo.

Kako da prepoznate da li je neka misao uverenje?

Teško je odrediti da li je nešto naše uverenje i zbog toga je dobro voditi se nekim kriterijumima kada to želimo da utvrdimo. Za uverenja je karakteristično da se ne mogu oceniti kao tačna ili netačna (nisu u pitanju činjenice kao što su – udaljenost Zemlje od Sunca je 150 miliona km ili firma u kojoj radim ima 46 zaposlenih ili dan traje 24 h), već se mogu okarakterisati kao nešto što nam koristi ili nam ne koristi, podržava nas, odnosno sputava nas, sprečava, ograičava.
Sledeća pitanja nam mogu pomoći da shvatimo šta su naša uverenja:
-Šta me podstiče da... (da ne...)?
- Šta me sprečava da... (da ne...)?
- Šta bi mi značilo da (ne) uradim...?
Odgovor na pitanje zašto pokazuje uverenje – razlog, prosuđivanje, izgovor.
Takođe, prateći reči koje koristimo kada o nečemu govorimo ili mislimo, možemo doći do saznanja da li je u pitanju neko naše uverenje: mogu – ne mogu, moguće – nemoguće, morati – ne morati, trebalo bi – ne bi trebalo, činiti, značiti, jer, uzrokovati, uvek – nikad, svako – niko.
U preispitivanju uverenja, proverite čije je to uverenje zapravo, a ako možete, saznajte kako je služilo toj osobi. Često se ispostavi da mi preuzmemo nečije uverenje, koje je toj osobi, ili nekom od koga je ona to usvojila, imalo određenu dobru nameru. Možda joj nije bilo eksplicitno korisno, ali je štitilo od nečega, a nama danas ničemu ne služi, dok mi ipak u njega verujemo i ne preispitujemo ga. Postoji jedna zanimljiva anegdota o ženi koja odseca ribi glavu svaki put kad je peče i koju ćerka pita zašto to radi. Ona joj odgovara da je to videla od svoje majke, pa devojčica upita baku zašto to radi, i dobije isti odgovor. Srećom, prabaka je bila živa i dala devojčici sledeći odgovor: „Nisam imala veću posudu za pečenje”. Dakle, neko je nekada bio primoran da nešto radi, i sa tim uskladio svoje životne principe, a sve naredne generacije su to usvojile kao generalnu životnu istinu, iako više nije aktuelno i ničemu ne služi, možda čak i šteti.

Kako da znamo da li nam je neko uverenje korisno?

Postoje uverenja kojih smo svesni i ona kojih nismo. Kada ih osvestimo, najčešće uz pomoć stručne podrške (kouč, psiholog, psihoterapeut), postaće nam jasnije zašto nešto radimo onako kako radimo, steći ćemo jasniji uvid u svoje misli i postupke, ali ćemo se i pomeriti u poziciju mogućnosti izbora – da promenimo svoja uverenja ako nam nisu korisna.
Kada verujemo u nešto, onda nam se događaju iskustva koja potvrđuju to naše uverenje, zbog našeg stava sa kojim ulazimo u svako novo iskustvo.
Recimo, ako imamo uverenje: „Sve moram da uradim sama, niko ne želi da mi pomogne”, mi ćemo uvek preuzimati inicijativu, nećemo pitati druge za pomoć; čak i ako nam je ponude, odbićemo, jer ne verujemo da su iskreni niti da mi to zaslužujemo, i s vremenom nam ljudi neće više ni nuditi pomoć. Mi ćemo tada sebi potvrditi da smo bili u pravu i ojačati svoje inicijalno uverenje.
Ili, ako nam je uverenje: „Svi muškarci su prevaranti i imaju lošu nameru”, naš stav prema muškarcima će biti izrazito odbojan, način na koji se ponašamo prema njima i na koji im se obraćamo će im slati poruku da im ne verujemo; verovatno ćemo im to i eksplicitno reći, i samim tim, oni neće biti iskreni i otvoreni prema nama, možda će biti i grubi, i to će potvrditi i ojačati naše uverenje.
Kako da znate da vam neko uverenje nije korisno? Tako što ćete uvideti da vam se ponavljaju određena iskustva koja vam ne prijaju, koja vam štete ili vas povređuju, a zatim ćete preispitati sebe koje vaše uverenje ima veze sa tim („Šta ja verujem o sebi, životu, ljudima, ovoj situaciji? ”). Zatim je važno da shvatite koje suprotno, podržavajuće uverenje želite da usvojite („Kada bih verovala u ŠTA, ja ne bih dolazila u ovakve situacije? ”). Recimo: „Nije neophodno da sve uradim sama, u redu je da tražim pomoć, to neće umanjiti moju vrednost. Ljudi žele da mi pomognu”.
Zatim ćete se postepeno, svakodnevno, osvrtati na novousvojeno, podržavajuće uverenje, sve dok u svom iskustvu ne budete počeli da doživljavate ono što je njegova potvrda. Ukoliko ne možete sami da dođete do zaključaka o svojim uverenjima, niti da ograničavajuća zamenite podržavajućim, mnogo će vam značiti stručna podrška.
Rad na uverenjima će značajno olakšati ako kroz process prolazite sa koučom ili hipnoterapeutom.

Izvor: Sensa/Ana Rodić, kouč za lični razvoj, NLP master i hipnoterapeut