Evidentno je da smo neke od programa nesvesno prekopirale po uzoru na naše roditelje, dok smo druge svesno kreirale kako bismo izbegle ponavljanje iste priče. Neke od nas su nemo svedočile, dok su se druge aktivno suočavale sa situacijama koje im je život servirao. Neke su bile „tatine princeze”, dok su druge bile „tatini sinovi”. To je u svakoj od nas pokrenulo podsvesnu motivaciju da po svaku cenu čuvamo to što imamo ili, naprotiv, da ne dozvolimo da se ponovi ono što nekada nismo birale. U svakom slučaju, to su bile samo inicijalne kapisle za mnogo toga što će se dalje u nama razvijati i što ćemo same kreirati. Predlažem da probamo da prepoznamo scenarije u kojima igramo, da bismo kasnije, ukoliko želimo, mogle da nađemo način da ih promenimo.

Dve krajnosti – uloga majke i uloga ćerke

Na prvi pogled, svedoci smo dva najčešća scenarija u partnerskim odnosima. Vidimo inferiornu poziciju žene u partnerskom odnosu, gde ona u partneru vidi autoritarnu figuru koja sve bolje zna. On rešava sve, počevši od finansijskih pitanja, pa do toga šta je za nju dobro, a šta nije.
Sa druge strane, vidimo superiornu poziciju žene koja preuzima ulogu majke svom partneru, gde ona sve rešava i najbolje zna. Ni jedna, a ni druga pozicija ne vode ka zdravom i kvalitetnom partnerstvu. Međutim, oba scenarija funkcionišu i opstaju dokle god svako dobro zna svoju ulogu i ne traži više od toga.

Žena devojčica

Kada žena u partnerskom odnosu ulazi u ulogu ćerke, tu postoje određena pravila igre. Kako se ponaša „žena devojčica”? Ona je tu da raduje svog muškarca i dokle god uspeva u tome, dobijaće ono što želi. Ona komunicira tako što traži, očekuje, oduševljava se, žali se, ljuti i privlači pažnju izlivima emocija.
Kako se odnosi muškarac prema takvoj ženi? Kao prema detetu. On nju raduje, vaspitava, hvali, kažnjava, obasipa poklonima, koje kasnije oduzima ukoliko smatra da ih u tom trenutku nije zaslužila. To je jedna manipulativna i u svojoj srži disfunkcionalna veza, koja može savršeno da funkcioniše dokle god svako dobro igra svoju ulogu.
Ovakvi scenariji su tipični za žene koje su imale jaku i dominantnu očinsku figuru i navikle su da neko drugi brine o njima, kao i za one koje ulaze u odnose iz pozicije nedovoljnosti, kada se partner doživljava kao princ ili spasilac. On je taj koji nju spasava od okruženja ili životnih poteškoća. U tim situacijama žena je spremna na puno kompromisa sa sobom kako bi ostala sa njim i u novostečenoj zoni komfora. Nekada je to finansijska stabilnost, ali može biti i beg od svoje prošlosti ili sebe same.
Muškarac u takvoj poziciji ima pravo da pruža i oduzima, ugađa i kažnjava kako smatra da je potrebno, jer mu je žena dala tu vlast nad sobom. Ne nailazimo mi stalno na iste muškarce, nego mi svakog muškarca pretvorimo u onoga ko će nama biti autoritet svojim stavom i svojim ponašanjem.Kada ulazimo u odnose jer bežimo od nečega, to nešto nerešeno, svesno ili ne, unosimo ponovo u svoj život i stvaramo začarani krug gde kokreiramo iste situacije u novim okolnostima. Zato je, kad shvatite da ste u ovoj situaciji, jako bitno da proanalizirate šta dobijate, a šta gubite. Prepoznajte od čega bežite i da li je potrebno da to još uvek radite. Neke šablone vučemo po navici, a nismo ni svesni da smo ih prerasli.
Žena koja je u inferiornoj poziciji, s vremenom se sve više umanjuje. Ona se sve više trudi, a on je sve češće nezadovoljan. U takvim odnosima svako igra svoju ulogu, a niko ne pokazuje svoje pravo lice. To nije vaš život, ako u njemu nema vas.

Uloga majke

Drugi oblik je kada žena u partnerskom odnosu ulazi u ulogu majke. Ona je najverovatnije odrastala kao dete koje je brinulo o drugima, u porodici sa emotivno nezrelim i nestabilnim roditeljima, gde je rano morala da preuzme kontrolu nad situacijom da bi se osećala sigurnom. Dosta rano je shvatila da snosi odgovornost ne samo za sebe, već i za one koje voli. Potrebu za zaštitom i kontrolom po automatizmu prenela je i na partnerske odnose. Sa muškarcima ima dobre prijateljske odnose, dok je muškarcu koga izabere u stanju da pruži toliku pažnju da on više nema potrebu da doprinosi odnosu, pošto ona to dovoljno dobro radi za dvoje. Njoj ništa nije teško i svojom proaktivnošću nesvesno potiskuje i umanjuje muškarca pored sebe. Preuzima na sebe brigu ne samo o partneru već i o njegovim problemima, i tako prelazi tanku granicu podržavajuće žene i pretvara se u majku svom partneru. Onog trenutka kada počne da radi stvari umesto njega, žena ulazi u ulogu majke i smanjuje svoju seksualnu privlačnost za svog partnera.
Šta se dešava kada je žena dugo u poziciji majke? Takva žena živi u režimu preživljavanja, radi sve što mora da bude urađeno i ne pita za cenu. Puno puta je bila razočarana kada je prepuštala kontrolu i tako je usvojila program da će sve biti OK samo ako ona to uradi sama. Ona se fizički i emotivno troši jer sve vuče sama, s vremenom se pretvara u mašinu koja sve završava, ali ni u čemu ne uživa. Postoji opasnost da usled stalnog stresa izgubi interes prema životu, pa i seksualni interes prema partneru. Odnose počinje da odrađuje, umesto da u njima uživa, jer nema vremena da misli o tome kako se oseća. S vremenom prestaje da poštuje svog muškarca, jer ne vidi rezultate i gubi veru i poverenje u njega. Postaje ogorčena i počinje da krivi ljude za koje se žrtvovala. Odnos se pretvara u bojno polje u kome se krije gomila pasivne agresije.

Ovde opisujemo dve krajnosti do kojih često dolazi u igri zvanoj partnerski odnosi; međutim, tu naravno ima mnogo više nijansi. Scenariji se mogu menjati u zavisnosti od toga u kom smo životnom periodu i koju skrivenu dobit dobijamo u trenutku te igre. Jasno je da sve imamo isti cilj da volimo i da budemo voljene, ali postižemo to kroz ulogu koja nam u datom trenutku daje najsigurniji rezultat.

Izvor: Sensa/Elena Srzentić Frleta, magistar socioloških nauka, transformacioni coach i autor coaching programa za žene LadyLifeCoach (www.ladylifecoach.com)