U novembarskom broju magazina Sensa Marija Zatezalo radila je intervju sa psihološkinjom Tamarom Obrenović koja je kroz prizmu psihoterapeutskog rada osmotrila neke od glavnih junakinja filmova i književnosti. Saznajte šta je psihološkinja otkrila o emotivnom sklopu Mirande Pristli iz poznatog filma "Đavo nosi Pradu", odnosno kakva je njena psihoanaliza.

"Istina je da ne postoji niko ko može da uradi ono što ja radim."(Miranda Pristli)

Mirandu Pristli bi na terapiju doveo nedostatak uživanja. Ona je beživotna, cinična i uvek ozbiljna. Iako to nije ni njoj uočljivo na prvi pogled, Miranda ni u poslu ne uživa na pravi način, ni u svojim funkcijama (umeću) ni u samom radu, jer je orijentisana isključivo na postignuća, rezultate i sliku o sebi.

Glavna dinamika naše klijentkinje je kritikovanje drugih, ona zauzima poziciju iz koje sama ne može biti kritikovana, a to košta. Naime, da bi čovek izbegao mogućnost da bude kritikovan, on mora izgraditi rigidan karakter, koji je orijentisan isključivo na svet merljivih rezultata. Ovakav model ponašanja dozvoljava junakinji da se uspešno ostvaruje u aspektu materijalnog i poslovnog, a mnogo teže na području međuljudskih odnosa, prijateljskih i ljubavnih. Da bismo ušli u iskren i spontan odnos, moramo dozvoliti sebi da budemo pogrešivi i ranjivi, da dobijemo i prihvatimo kritiku.

Način na koji Miranda saopštava da se razvodi ima oblik posredne informacije. Ona u prvi plan iznosi činjenicu šta će reći i pisati o njoj. Neosporno je da Miranda želi da bude nedostižan uzor za sve i da je upiranje prsta u nju nešto što se najviše trudi da izbegne. Ona govori da joj nije bitno šta će pisati o njoj, već joj je važnije što njene devojčice ostaju bez još jedne očinske figure, kao da je u pitanju nekakav poslovni projekat, a ne živ čovek i živ odnos. Miranda ne priča o svojim emocijama i ne izražava tugu zbog gubitka odnosa.

Iako deluje samodovoljno u svom sistemu vrednosti, potrebna joj je potvrda da je u pravu (nisu dovoljni bogatstvo, slava i moć), jer ipak negde oseća nesigurnost po tom pitanju. "Svi žele da budu mi", govori Andi, i ističe da je takav način života – izbor, želeći da Andi validira njen izbor i tako dokaže da su njen put i njena žrtva ispravni, da su univerzalni.

Šta se može uraditi?

Na terapiji bismo išli ovim putem: posle Mirandinog "testiranja" terapeutove stručnosti i sistematičnosti, postojala bi šansa da je upoznamo sa delom sebe koji je zapostavila – sa Mirandom koja je sposobna da bude bliska sa ljudima. Ispitivali bismo ima li za nju vrednosti u dobroćudnim ljudskim osobinama, empatiji, čestitosti, toplini i kontaktu. Ako bismo nešto ovde našli, osvestili bismo logiku "da bi nešto dobio, nešto moraš i da daš" kada su emocije u pitanju. Istraživali bismo logiku njenog ponašanja u odnosu na ciljeve i cenu svega toga. Zašto joj je lakše i "jeftinije" da bude "žena-zmaj" nego da uđe u odnos sa nekime. Ojačavanjem sposobnosti da bude bliska sa drugima, Miranda bi dobila celovitiju sliku sebe i bogatiji život.

Izvor: Sensa