Svet u kome živimo se neprestano menja i izloženi smo najrazličitijim krizama. Iako je osećaj zabrinutosti, kao odgovor na pretnju, normalna ljudska reakcija, dugotrajna i intenzivna zabrinutost može potkopati konstruktivne reakcije na krizu. Psihološkinja Milica Mikić Grčkarac za Sensu objašnjava upravo koje su to sposobnosti važne za prevazilaženje krize i stresnih situacija.

Kada nastupa kriza?

Kada se nešto menja, i zahteva promenu nas samih, a mi nemamo adekvatne psihološke kompetence za to, nastupa kriza. Kriza nas poziva da nešto promenimo, preduzmemo, i ako ne znamo kako da se nosimo sa tim, imaćemo problem sa adaptacijom. Život je uglavnom proces adaptacije na prilike u kojima živimo. Tajna zdravlja i sreće leži u uspešnom prilagođavanju svakodnevnim životnim okolnostima. Stres izazvan nekom krizom nije bolest, ali može da dovede do bolesti. Mnoga oboljenja značajan deo kliničke slike duguju greškama u adaptaciji na stres, pre nego direktnom oštećenju izazvanom bakterijama, otrovima ili drugim uzrocima. Mnogi nervni i endokrini poremećaji, visok krvni pritisak, gastrični ili duodenalni ulkus, kardiovaskularni poremećaji, u suštini su bolesti adaptacije. Unutrašnja ravnoteža u svakom živom biću neophodna je za održavanje života.

Koje osobe su psihološki otpornije na promene?

Postoji nekoliko sposobnosti i karakteristika koje nam omogućavaju da prevaziđemo krize. Ovo su neke od njih:
1. Sposobnost da realno sagledamo, procenimo i da uočimo i dobre i loše strane.
Kada na taj način pristupimo krizi, aktivni smo, prikupljamo informacije, bavimo se krizom i nismo bespomoćni. Kao aktivni učesnici osećamo se moćnije i sigurnije, nego kada posmatramo pasivno. U krizi ljudi manje misle, jer reaguju emocijama koje su tada intenzivnije.
2. Sposobnost da podnesemo neizvesnost.
Ljudi imaju potrebu za izvesnošću; kada je situacija neizvesna, kao u krizi, to izaziva veliku napetost, nelagodnost, nesigurnost. Javljaju se pitanja poput: „Šta će biti, šta nas čeka?” i hvata nas panika. Život je generalno neizvestan, i to treba prihvatiti. Jedan od najtežih aspekata stresnih situacija je osećaj da ih ne možemo kontrolisati. Nemogućnost kontrole, ili mali stepen kontrole nad stresnom situacijom, ukazuje na to da su događaji nezavisni od našeg ponašanja. Takva iskustva dovode do stanja tzv. socijalne ili naučene bespomoćnosti, odnosno, očekivanja da pokušaj kontrole, korišćenjem bilo kog ponašanja, neće dati željeni rezultat, što može imati štetne posledice za zdravlje.
3. Uspešno će odreagovati ljudi koji zauzimaju optimistični stav: Ne znam šta će biti, ali valjda ću se snaći; Mnogo toga sam prošao, pa ću i ovo; Neće biti ni prijatno, ni lako, ali proći će i verujem u sebe. Ovde uočavamo i pouzdanje u sopstvene resurse.
4. Sposobnost da ublažimo neprijatnosti,da ostanemo pribrani u kriznim situacijama, da izbalansiramo. Iracionalno mišljenje izaziva intenzivne emocije koje nas preplave i koje utiču na to da ne reagujemo adekvatno. Na primer, kada precenimo opasnost, a potcenimo sebe, uhvati nas panika, pa počinjemo manično da kupujemo, umesto da preduzmemo adekvatne mere zaštite. Ili – kao kada dete padne, pa majka umesto da ga podigne, počinje da paniči. Osobe koje imaju izgrađeniju sposobnost za ublažavanje (neutralizaciju), biće zabrinute, ali neće paničiti, i brže će se vratiti u ravnotežu.

Postavlja se često pitanje: Pa, kako da reagujem, kako da budem pribran, staložen? Ove sposobnosti se razvijaju postepeno, to je proces i ne postoji tehnika koja ih može izgraditi za kratko vreme. Tehnike su samo pomoćna sredstva, ali to nije dovoljno. Dete usvaja ove sposobnosti kroz interakciju sa roditeljima, a odrasli kroz značajan odnos sa drugima. 

Izvor: Sensa/Milica Mikić Grčkarac, master psiholog i psihoterapeut u edukaciji iz polja integrativne psihodinamske psihoterapije