Kada smo sami, umesto da budemo svoji i potpuno uživamo u sebi, većina nas žudi za odnosima. Međutim, u odnosu skrivamo vitalni deo sebe iza maske i zatim se pitamo zašto smo nezadovoljni. Kada bismo samo videli da to nema veze ni sa drugima ni sa bilo čim drugim već sa činjenicom da nismo svesni ko smo mi stvarno i da ne živimo sebe, znali bismo svoj ključni problem

Svaki put kada nismo svoji, simultano podižemo i kočimo ramena, inhibiramo ritmično dijafragmično disanje i znatno povlačimo pažnju i energiju iz centralnih delova tela, a posebno iz nogu i stopala. Toliko se povučemo u svoju čauru da izgubimo moć projekcije u odnosu sa drugima. To nas spušta sve do nivoa malog čoveka koji, umesto da preuzima odgovornost za sopstveni izbor, radije okreće glavu od svoje sopstvene moći da kreira realnost kakvu želi. Da se to ne bi desilo, naučimo tajne kako da budemo svoji.

1. Slušajmo sebe umesto druge.


Da bismo slušali sebe, prvo moramo da iskorenimo naviku da pitamo druge za mišljenje. Jer svaki put kada uzimamo u obzir mišljenje drugih, dok biramo šta da radimo, mi okrećemo glavu od intuitivnog glasa koji direktno dolazi od onoga ko smo mi stvarno. Tako gubimo moć autentičnosti. Slušanje sebe znači afirmisanje onoga ko smo mi stvarno. Jedino tako možemo stići tamo gde nas naše srce vuče.

2. Sprečimo rascepljivanje u pokušaju da premostimo jaz između sebe i drugih.


To da rascepljivanje sebe nastaje kao nusprodukt pokušaja da premostimo jaz među nama, više je nego samoočigledno. Međutim, za većinu nas nije baš očigledno kako nastojanje da premostimo rupu u svom odnosu govori o činjenici da gajimo indirektni umesto direktni odnos sa drugima. Stoga, problem rascepljivanja ne možemo da rešimo sve dok gajimo indirektne odnose. Zašto? Zato što u indirektnom odnosu gubimo svesnost ko smo mi i drugi stvarno. Odatle se rađa strah i rascepljivanje. Da bismo stupili u direktan kontakt sa drugima, sve što treba da uradimo jeste da prestanemo da posmatramo sebe iz tačke gledišta drugih i pogledamo u druge direktno. Umesto da strepimo od toga šta bi moglo da se desi ako se otvorimo prema njima, treba da reskiramo tako što ćemo se jednostavno otvoriti po svaku cenu, pa kud puklo da puklo.

3. Dozvolimo drugima da budu svoji, što je ni manje ni više nego ono što želimo za sebe.


Ako malo bolje pogledamo, videćemo da je jedan od glavnih razloga zbog kojih ljubav ne raste u našim odnosima upravo to što ne dozvoljavamo jedni drugima da budemo svoji. Umesto da se pomirimo sa činjenicom da je to jedna od naših osnovnih potreba, kao potreba za kiseonikom na primer, mi smo pre skloni da zahtevamo i očekujemo od drugih da zadovolje naše lične neurotične želje. Ako to radimo, zašto to radimo? Pa zato što nismo svesni i ne priznajemo istinu da nam već ništa ne fali – da smo celi i samodovoljni. Osim toga, verovatno imamo i nesvesno verovanje koje je zasnovano na idiotskoj logici da nam, ako smo samodovoljni, odnosi više nisu ni potrebni. To uzrokuje strah od nebrige za druge, što je u suprotnosti sa samom prirodom našeg istinskog bića. Da ne bismo ostali bez tla ispod sopstvenih nogu, tj. veze sa svojom istinskom brižnom prirodom, postajemo psihološki zavisni jedni od drugih tako što se pretvaramo da na taj način brinemo jedni za druge, što nas podseća na stvarnu brigu, ili ljubav, i tako nam umanjuje bol. Viđenje svega toga donosi duboko razumevanje istine o nama i našim odnosima, što rezultuje mirom i harmonijom.