Ukoliko roditelji odluče da dete vaspitavaju u pravoslavnom duhu, dobro je da usaglase svoje ophođenje prema mališanu, a iz pravoslavne literature mogu da steknu osnovne smernice:

"Do polaska u školu porodica je bila centralna ćelija dečjeg života, koja je stvarala skoro sve ualove njegovog uzrastanja i vaspitanja. Polaskom u školu dete ulazi u širu sredinu, počinje da oseća dužnosti prema učitelju,svojoj razrednoj grupi, kao i izvesna prava. Počinje takođe da ulazi u grupe za igru, u izvesne školske klubove i sl. Na svoj način dete počinje da živi društvenim životom.

Traži i nalazi svoje mesto u nekoj zajedničkoj aktivnosti. Njegovi interesi, impulsi, emocije i želje se znatno menjaju. Dete počinje da želi da se istakne u svojoj novoj sredini. Takođe počinje da ocenjuje ponašanje svojih drugova i da bira prijatelje. Postavlja već i pitanja: "Je li on dobar?", "je li on rđav?". Ovo je znak da dete doživljava osećanje pravde ili nepravde. Takođe često pita: "Da li je to istina?", "Da li je to stvarno?" Ovo je znak da dete počinje i da sumnja. Zbog toga se ovaj period dečjeg uzrasta često zove i "realističkim".

Kako razviti radne navike kod mališana: 8 saveta koji će pomoći da dete bude uspešnije u školi...

U ovom dobu uzrasta javlja se i oponiranje kod dece, ne samo prema mišljenju drugova, već i roditelja i učitelja. Deca često uviđaju i mane kod roditelja, učitelja, starijih prijatelja i poznanika. Stoga traže svoje nove ideale u ličnostima junaka-heroja, van porodice i škole. Priče o junacima postaju najmilija dečja literatura za čitanje ili slušanje. Razočarenje u roditelje, učitelje prijatelje, i dr. može kod dece ovog doba da izazove povlačenje u sebe, u "svet svoje fantazije" i da izazove i asocijalno ponašanje.

U ovom periodu uzrasta dete pokazuje mnogo više interesovanja za svet oko sebe, i pokazuje ne samo želju da ga razume, već i da koristi stvari oko sebe.

1. Religiozno moralni život deteta posle sedam godina

Religioznost deteta je u ovom periodu još uvek potencijalna. Ona čeka svoje sazrevanje tek u mladalačkom dobu. Na pitanje kako zna da Bog postoji, jedan dečak od devet godina je odgovorio: "Ja ga osećam u svom srcu." Dete ovog uzrasta želi i voli činjenice i konkretne dokaze da Bog postoji, jer razlikuje činjenice od reči. Tu je razlog da deca ovog uzrasta doživljavaju svoju religiju više na spoljni i formalni, nego na unutarnji i duhovni način.

PageBreak

Snaga i značaj molitve

U isto vreme kod dece ovog perioda se pojavljuje sumnja u verske istine. Jedna devojčica od 11 godina je zapitala svoju majku: "Mama, Bog je morao znati da će Adam i Eva uzeti da jedu jabuku... Zašto je onda dozvolio da pogreše?"...

U ovom periodu deca cene vrline i pogreške drugih, a u isto vreme počinju da osećaju i odgovornost za svoje postupke. Vrlo je važno za ponašanje i dalji moralni razvoj dečje ličnosti, ko je u razredu ili nekoj drugoj grupi postao "ideal-heroj" za ugled i primer, koji je postao vođa grupe.

Potrebno je da roditelji ovo znaju, kao i da upoznaju sve druge uslove van porodice i doma, koji su važan faktor dečjeg religiozno-moralnog života. Dete sada počinje i ponešto da prikriva od roditelja, kao što su prikrivena i neka od njegovih unutarnjih doživljavanja. Zbog toga se ponekad ovaj period dečjeg uzrasta i zove "latentnim".

2. Značaj molitve

U ovom periodu deca počinju da osećaju potrebu za molitvom, jer već imaju svoj duhovni život ispunjen raznim željama, osećanjima radosti, bola, zahvalnosti, potrebama... Molitva ima veliki značaj u razvijanju društvene, moralne i aktivne ličnosti.

Po sadržini molitva bi trebalo da odgovara shvatanju i razumevanju dece ovog uzrasta. Naročito je važno da u molitvama dođe do izražaja osećaj blagodarnosti Bogu za učinjeno dobro. Razvijanje osećanja zahvalnosti ima veliki vaspitni značaj. Može se dozvoliti da dete samo sastavi svoju kratku molitvu, ili da je napiše pa onda pročita prilikom zajedničke porodične molitve. Jedno dete od devet godina je sastavilo ovakvu molitvu: "Hvala ti, Bože, na zdravlju i snazi, na divnom cveću, na pesmama ptica, na lepom sunčanom vremenu, hvala ti na hrani koju imamo."

Komunikacija, strpljenje, bonton: kako naučiti dete da vas ne prekida dok razgovarate...

Dete ovog uzrasta očekuje i odgovor Božiji na svoju molitvu. Jedan poznati književnik se seća šta su mu roditelji govorili u detinjstvu u vezi s ovim: "Sve što ti je potrebno, ti moli Boga! On će ti dati ako bude njegova volja". Ovo je divan primer za dete ovog doba i roditelji bi vrlo često trebali da govore: "Ako bude volja Božija".

Ako bi se ukratko moglo reći, važno je da roditelji pomognu svom detetu u saznanju da s Bogom može uvek razgovarati kao s najvećim prijateljem; da mu može sve reći i da ga može uvek čuti; u isto vreme potrebno je da primerom pokažu detetu da se čovek moli Bogu ne samo rečima, već i mislima i delima, kao što veli Sv. Pavle: "Delima, rečima i mislima ili služimo Bogu ili hulimo na njega".

3. Veroučenje u domu

Najvažnije je još uvek u religioznom vaspitanju dece ovog uzrasta ono što deca doživljavaju u međusobnom odnosu članova porodice. Ali je važno i učenje dece veri putem knjiga i usmene reči. Osobito je važno kod nas, jer nemamo sistematsku i organizovanu versku nastavu u većini slučajeva. Sreća bi bla kada bismo, kao mnoge druge hrišćanske konfesije, imali organizovane kurseve za roditelje.

PageBreak

Psihologija, vera i vaspitanje

U usmenom ili pismenom saopštavanju verskih istina deci ovog uzrasta, važno je da roditelji znaju, da se više i uglavnom služe objašnjavanjem, a ne autoritetom. U svakom slučaju je potrebno da odstrane svak pritisak. Najbolje je da se govori deci o onome što spontano izvire iz njihovih duhovnih sklonosti i interesovanja. Dete sada obično pita: "Da li je to stvarno?"

Stoga je potrebno o Bogu više govoriti kao o tvorcu vidljivog sveta i prikazivati ga kroz istorijske činjenica, koje se najpotpunije manifestuju u ličnosti gospoda Isusa Hrista. Potrebno je govoriti o gospodu Hristu kao savršenom čoveku, ali još više je potrebno prikazivati njegovu božansku prirodu na konkretnim primerima iz Jevanđelja, koji prikazuju kako on vlada kao Bog ljudskom duhovnom i materijalnom prirodom. Ličnost gospoda Hrista je privlačna za dete ovog uzrasta.

O sv. tajnama može se detetu ovog uzrasta govoriti samo u vezi sa čudima gospoda Hrista, kao što se može govoriti o deset božijih zapovesti u vezi sa čudima Mojsijevim.

Učenje o hrišćanskom shvatanju pravde i milosrđa mora ići paralelno sa učenjem o milosrđu i praštanju oca nebeskog i hrišćanskim učenjem o pokajanju. O svim nadprirodnim pojavama i stvarima potrebno je govoriti i objašnjavati ih putem prirodnih upoređenja. Hristove priče imaju ovde veliki značaj, jer su ilustrovane konkretnim primerima.

U ovom uzrastu deca imaju posebno naglašenu naklonost prema junacima-herojima i pričama o njima. Preko priča o Spasitelju, apostolima, hrišćanskim mučenicima, ispovednicima i starozavetnim prorocima dete vidi junake koji su se borili za istinu, ljubav, veru i pravdu božiju. Pošto je jedan dečak od 11 godina čuo reč Hristovu u Getsimanskom vrtu: "Ja sam taj koga tražite", zapisao je u svoj u svesku: "Kao da gledam njegove oči kako sevaju kao munje, njegovo smelo lice, njegovu snažnu figuru".

Osobito je ovde potrebno pokazati neustrašivost biblijskih ličnosti i hrišćanskih mučenika. Tu je naročito potrebno naglasiti stav apostola: "Mi se moramo više bojati Boga nego ljudi". Hrišćanski heroji su svojom smrću i stradanjem potvrdili istinitost hrišćanske vere, i tako njihove biografije postaju pravi odgovor na ono najčešće pitanje dece ovog uzrasta: "Da li je istina?" Njihovi primeri deluju blagorodno na čežnju deteta za socijalnom pravdom i na dečje emocije u ovo vreme.

Pomenuli smo da je sumnja karakteristična osobina dece ovog uzrasta. Neki psiholozi misle da je glavni uzrok ove sumnje (u verskom životu dece) u konfliktu između ideja o veri, koje se prenose na decu autoritativno i dečjeg ličnog iskustva, a osobito što dete u ovom uzrastu dobija i pojam smrti.

Naučite dete da razvija intuiciju...

Roditelji bi trebali da govore deci o hrišćanskom pogledu na smrt i o veri u večni život. Potrebno je govoriti o smrti kao prirodnom procesu, i govoriti ne o besmrtnosti, već o hrišćanskom učenju o Vaskrsenju. Vaskrsenje je nagrada za pravedan život, i nagrada za našu veru i ljubav prema Bogu i ljudima kroz Gospoda Hrista. Vaskrsenje dolazi, ne kao posledica našeg interesovanja za večni život, već kao posledica našeg moralnog ponašanja i vladanja.

4. Društveni nagon dece i razvijanje moralne ličnosti

Hrišćansko vladanje ne postiže se učenjem hrišćanske moralke, već kroz odnose sa Bogom i ljudima. Deca ovog uzrasta imaju jak društveni nagon i impuls da što više vremena provedu u društu uže ili šire okoline.

Roditelji moraju uložiti sve napore da prikažu svojoj deci prava i pravednost ukazanu svim članovima porodice, i u isto vreme njihove dužnosti i obaveze. Potrebno je polako i srazmerno uzrastanju dece uvoditi ih u dužnosti porodične zajednice, a isto tako pružati im blagostanje i prava porodičnog života.

Odvođenje dece u crkvu i uvođenje u crkvenu zajednicu ima ovde veliki značaj. Potrebno je početi zajedničkim odlaskom dece i roditelja na bogosluženje i u hram. Zajednička molitva u domu je dubok izraz jedinstva porodica, a zajednička molitva u hramu je isto tako jak izraz jedinstva velike Hristove porodice. Dete ovog uzrasta neće razumeti Sv. Liturgiju i njene tajne, ali će u hramu doživeti duboka osećanja duhovnog jedinstva ljudi raznog uzrasta, položaja i stanja kroz crkvu božiju. Ukoliko se dete ovog uzrasta angažuje aktivno u crkvenoj pesmi, pomaganju u oltaru, ili u raznim drugim crkvenim aktivnostima van hrama (dobrotvornim društvima, posećivanju bolesnika i sl.), utoliko se više i jače dete uključuje u crkveni život.

U ovom periodu dečjeg uzrasta dolazi do izražaja ponekad i sebičnost ili razni drugi asocijalni elementi. Sebičnost je najčešće posledica nezadovoljstva deteta sa grupom kojoj pripada, ili nezadovoljstva sa stvarnošću u kojoj živi. U ovakvim slučajevima se dete povlači u sebe i postaje u većoj ili manjoj meri asocijalno. Kroz maštu stvara svoj unutrašnji imaginarni svet, svoje nestvarno društvo, i počinje da sanja "budne snove".

Dužnost je roditelja da ovo uoče, da pomognu detetu u iznalaženju boljeg društva, i da poboljšaju uslove porodičnog života. Ovde je takođe potrebno ulivati detetu veru u bolju budućnost u duhu učenja Sv. Pavla koji kaže: "Živeo sam neprestano gledajući na buduće".

Uglavnom u ovom periodu dečjeg uzrasta, koji se može nazvati "realističkim", roditelji su još uvek najznačajniji vaspitni faktor. Ako uspeju da odgovore u duhu hrišćanskih načela praktički i teorijski na pitanja koja deca najčešće postavljaju u ovom dobu: iz kog razloga i zbog kog cilja je potrebno da se tako radi ili živi, oni će sigurno uspeti. Ova dva glavna pitanja imaju svoj osnovni koren u uzrastanju dečjeg osećanja da postane samostalna ličnost. Roditelji ne traba da se plaše ovih kritičkih dečjih pitanja i dečje sumnje. Naprotiv, potrebno je da ove psihološke osobine koriste u hrišćanskom vaspitanju, jer kao što je dobro rečeno na jednom mestu: "u poštenoj sumnji postoji već veliki deo duboke vere." Pošto dete teži za svojom samostalnošću, ono polako ispušta ruku roditelja. Kao što veli jedan veliki vaspitač, ne treba ih silom uhvatiti ponovo za ruku, već im pomoći da se uhvate sada za ruku Božiju."

Izvor: Sveti Stefan