Održati odnos životnim, negujućim i podržavajućim nije lako. To nam govore i statistike prema kojima se svaki peti brak raspadne, ali i naša svakodnevica u kojoj se susrećemo s nebrojenim nesporazumima, povredama, nerazumevanjima, željama i očekivanjima u partnerskom odnosu. Načina da unapredimo vezu je bezbroj, ali ako nam nedostaje motivacije i istrajnosti kao i spremnost da, dok odnos gradimo, doživimo i neke frustracije, malo toga će doneti rezultate. Poručuje to psihoterapeutkinja s 30-godišnjim iskustvom dr Jasna Burnać-Štefok, čiji je brak duži od njenog bogatog radnog staža. Uz brojne psihoterapeutske metode kojima pomaže porodicama i partnerima, bavi se i relativno novom, tzv. imago terapijom partnerskih odnosa.

Ono što me je zaintrigiralo i navelo da je odaberem za sagovornicu bila je fotografija na njenoj internet stranici. Dr Burnać-Šefok u zagrljaju svog supruga, dok se na njihovim licima ocrtavaju godine truda, predanosti i ulaganja u zajednički odnos, bila je dovoljna i jasna preporuka za ono što ona ima da kaže.

„Ne verujem u terapiju u kojoj je terapeut na distanci, ne ulazi u stvarnu interakciju s klijentom, mada neke terapijske metode to zahtevaju. Kako ćete nekoga naučiti da uspostavi i gradi odnos ako sami s njim ne uspostavite odnos, direktno mu ne prenesete neko znanje?” kaže dr Burnać-Štefok i odmah osvaja moje simpatije. Jedinstvena je i po tome što je kod nje glavni lek razgovor, zato i nije neobično da ju je privukla imago terapija koja se zasniva na tezi da je traume iz detinjstva, koje su stvorile današnje neefikasne obrasce ponašanja, moguće zalečiti u partnerskom odnosu uz pomoć kvalitetne komunikacije.

Prihvatiti različitosti

„Autor imago terapije Harville Hendrix dao je način komunikacije koji partnerima omogućuje da čuju jedno drugog. Mi ne čujemo 60 posto onoga što govori naš partner jer ga prekidamo i uskačemo sa svojim asocijacijama. Istovremeno ne razumemo odakle dolazi konflikt. Teško nam je da prihvatimo različitost i zaboravljamo da dolazimo iz različitih sredina, porodica. Nije svejedno kakve poruke i stavove dobijamo i upijamo iz svoje porodice. Nismo svesni da ono što smo iskusili u svojoj porodici donosimo u najintimniji odnos i tražimo prihvatanje. Osim toga, donosimo i neke nezadovoljene potrebe.

PageBreak

Unutrašnja slika

U odrastanju ne dobijemo sve što nam treba i postoji čežnja da se to zadovolji. Nalazeći osobu koja nam odgovara, s njom želimo da realizujemo ono što u detinjstvu nismo mogli i često u odnosu nesvesno budimo dečije traume.

Partnerski odnos je velika šansa za lečenje prošlosti jer nam omogućuje da osvestimo obrasce koji su nastali u detinjstvu, a koje neprestano reaktiviramo. Sadašnjost nam daje šansu da nešto promenimo. Zato bi trebalo trenirati nove obrasce ponašanja”, kaže dr Burnać-Štefok i navodi primer. Često čuje kako devojke kažu da nikada neće naći nekoga ko je zavisan od alkohola jer su imale oca s tim problemom.

I dogodi im se upravo to. No, to im daje novu mogućnost. Devojka nije mogla da kritikuje oca jer se štitila od zlostavljanja, ali sada s mužem može da to ponovno prođe, može da ga kritikuje. Može da mu preti da će otići. Ponavlja se priča u kojoj ona može da učini nešto drugačije. Ona tu priču može da dovrši, ali i da ostane u njoj, da čeka da se muškarac promeni, jer je možda upila model majke koja nije ništa preduzimala. No tu se javlja mogućnost razumevanja prošlosti.

Kada iz nas krenu burne emocije, često preuveličane, možemo da budemo sigurni da korene vuku iz ranijih iskustava koja su za nas bila bolna. Ono što ostavlja trag su ponavljana bolna iskustva. To je duboko zapisano i pohranjeno u našem nesvesnom i tada imamo unutrašnju sliku koja se zove imago. Podstaknuti spoljašnjim okolnostima, često tu sliku oživljavamo i iznova proživljavamo. Ne znamo da kažemo: ova situacija me podseća na nešto što me je bolelo, ali idem da vidim šta mogu da uradim sada, na nov način u novoj situaciji.

Ako je, na primer, neko imao iskustvo napuštanja, to odvajanje je bolno i tzv. stari mozak (onaj koji je još nerazvijen, a temelji se na emocijama i instinktima) zapisao je tu traumu kao veliku ugroženost. Ta se ugroženost može aktivirati u normalnim situacijama odvajanja (npr. partner ide na službeni put), pri čemu se može dogoditi da osećamo napuštenost, paniku, teskobu, strah jer nas to odvajanje podseća na staro odvajanje.

PageBreak

Nadopunjavanje

Trebalo bi da obuzdamo nagonske impulse. Stari mozak prepoznaje da li je nešto prijatno ili neprijatno, opasno ili sigurno, i reaguje instinktivno. No, mi danas ne moramo da budemo prepušteni na milost i nemilost tim instinktima. Svesno možemo da uključimo „novi” mozak, koji može da razmisli, uključi komunikaciju umesto da impulsivno reagujemo. Uz sva ta iskustva možemo da rastemo, širimo sebe i svoje spoznaje i preuzmemo odgovornost za svoja osećanja umesto da odgovornost za njih prebacujemo na partnera. Istraživanje šta zapravo stoji iza svakog našeg ponašanja i komunikacija o tome, osnova je imago terapije.

„Dijalog imago terapije omogućuje da se konačno čujemo i upoznamo svet svog partnera koji je drugačiji od našeg. Ako uspemo da razumemo tu različitost, i dalje možemo da živimo zajedno i realizujemo se u odnosu, a da nam ta različitost ne smeta, nego da nadopunjuje zajedništvo”, kaže dr Burnać-Štefok i dozvoljava da zavirimo u njen odnos. Kod izbora partnera najvažnije joj je bilo da je reč o nemanipulativnom, poštenom i dobrom čoveku koji ima osnovnu ljudsku dobrotu i da poštuje i uvažava ženski rod i da nema mačističke stavove.

„I u mom odnosu, kao i u svakom, bilo je kriza i nezadovoljstava, no uvek sam se vraćala tim osnovnim stvarima koje su za mene bile bitne. A krize su upravo nastajale kada bih uočavala različitosti i ne bih znala šta bih s njima. Na primer, bila sam brza u odlukama pa sam očekivala da će biti i moj suprug. Upravo tu je i meni pomogla imago terapija da osvežim i bolje razumem svoj odnos. Danas kada suprug i ja imamo neke nesporazume, vežbe iz imago terapije pomažu nam da razvijemo empatiju za ono što drugi oseća”, otkriva dr Burnać-Štefok koja je imala sreću da joj se upravo suprug mogao pridružiti na edukaciji za ovu tehniku iako sam nije terapeut.

Svojim komentarima pomagao je i njoj i drugim terapeutima da sagledaju složenost partnerskog odnosa iz drugog ugla. Na toj radionici pokazalo se kako sami često nismo svesni svojih ponašanja iako su ona partneru i više nego očigledna. „Povremeno u razgovoru suprug je izbegavao da me gleda u oči, što je mene frustriralo, ali on toga uopšte nije bio svestan. No to se promenilo u imago treningu kada je uz doživljaje i iskustva drugih uočio i osvestio da zaista izbegava kontakt očima. Upravo mu je to dalo mogućnost da istraži tu svoju naviku i da počne da je menja na naše obostrano zadovoljstvo.” Upravo je ogledanje, tj. naše odražavanje u drugima, moć imago terapije.

Nezavisni od terapeuta

„Imago me je pre svega privukao jer daje mogućnost partnerima da rade na odnosu nezavisno od terapeuta. On nas uči eksperimentima dijaloga – kako slušati, kako dati vreme partneru da kaže šta želi, kako doslovno ponavljati ono što je rekao kako bismo ga zaista čuli i kako bi on čuo šta je i na koji način rekao. Kada ponavljate, to je odražavanje, ogledanje, a tada svoj svet nakratko morate da ostavite sa strane. Tada potvrđujete svet svog partnera. To ne znači da se morate složiti s njegovim gledištem, nego da ste svesni kako u komunikaciji između dvoje ljudi uvek postoje dva gledišta i da objektivno gledište nije moguće.

Postupajući tako potvrđujemo subjektivni doživljaj svog partnera bez odbacivanja što partneru znači uvažavanje njegovog sveta. U dijalogu je važno saosećanje, empatija koja dovodi do emocionalnog povezivanja i boljeg razumevanja različitosti”, zaključuje dr Burnać-Štefok i napominje kako bi svaki par trebalo da nauči da primenjuje ovaj alat u preventivne svrhe jer smanjuje nesporazume i omogućava rešavanje problema bez konflikta.