U homeopatiji je jedan od osnovnih postulata taj da je svaka vitalna sila, odnosno svaki organizam sposoban da krene ka izlečenju, a da bi do toga došlo često je potrebna mala pomoć iz prirode. U homeopatiji ne postoji lek za određenu bolest, već homeopata ima zadatak da se dobro upozna sa anamnezom pacijenta, da ga razume kao ličnost, kako bi mu odredio lek koji je za njega lično najefikasniji i koji će dovesti do izlečenja.

Pedijatar-homeopata Srđana Bolbođevski otkrila nam je kod kojih sve stanja kod mališana homeopatija daje najbolje rezultate, kao i da su deca najzahvalniji pacijenti jer homeopatsku terapiju prihvataju i na nju reaguju lepo, brzo i ekspresivno.

U čemu se razlikuje pristup homeopata prema deci u odnosu na odrasle?

Mi na decu gledamo kao na osobu, ličnost za sebe, i ne pravimo razliku u pristupu prema deci i prema odraslima. Princip je da se sagleda celina, da se vidi kakvo je dete, kako reaguje, šta se s njim dešava, kako reaguje na različite situacije, kakav mu je psihički, fizički i emotivni status. Jedina razlika u odnosu na odrasle osobe je tehnika uzimanja slučaja. Naime, prvi pregled nam je kod svih najvažniji i njega zovemo homeopatski intervju. Tokom tog pregleda, koji traje oko dva sata, upoznajemo se sa pacijentom i svim specifičnostima vezanim za bolest.

Sa većom decom, koja su u stanju da sama pričaju, a to je ponekad već i u uzrastu od 3 godine, homeopata razgovara, ali mu i daje da nešto nacrta, a takođe i kroz igru dolazi do informacija. Deca često ne umeju da opišu šta osećaju, ali umeju da nacrtaju, a kada sami pogledaju šta su nacrtali, počnu i da opisuju osećanje iz kog je ta kreacija nastala.

Koliko je na prvom pregledu (homeopatskom intervjuu) važna uloga roditelja?

Za manju decu podatke daju roditelji, a veoma nam je važno da tu bude prisutna majka. Nažalost, tu nailazimo na mnogo teškoća. Roditelji vrlo često slabo poznaju svoju decu ili su pak subjektivni kada govore o svom detetu. Zato podatke koje uzimamo od roditelja moramo da uzimamo sa rezervom. Često nam dođu roditelji i kažu kako je njihovo dete nemirno, nestašno, dok tokom istog tog intervjua dete mirno presedi dva sata slažući kockice ili crtajući. Zato postavljamo i pitanje šta pod tim tačno misle, tražimo da nam objasne situacije u kojima je dete nestašno. Istovremeno posmatramo dete. Često nam se ovde u ordinaciji desi da se roditelji iznenade nekom reakcijom ili izjavom deteta koju do tada nisu videli ili prepoznali.

Koja su to pitanja na koja vi tražite odgovore od roditelja, šta je to na šta obraćate posebnu pažnju tokom postavljanja dijagnoze?

Za sasvim male bebe, mada često i do školskog uzrasta, može biti od velike važnosti anamneza trudnoće. Beba je ličnost od momenta začeća, a dok je u stomaku ne može drugačije da se ekspresuje osim kroz majku. Tako se kroz neke simptome koje je majka imala tokom trudnoće može doći do leka za bebu. Recimo, ako je majka vrlo aktivna, nema potrebu za spavanjem, a u trudnoći ima, onda to pripisujemo detetu, a ne samom drugom stanju. Skloni smo da mislimo da su promene kod trudnica izazvane izmenjenim hormonskim statusom, ali to nije uvek slučaj, već ponekad uvidimo da je u pitanju priroda bebe.

Zatim nam je od velike važnosti da znamo da li je majka tokom trudnoće imala neki neobičan san jer je to isto ekspresija bebe kroz nesvesno i tako lakše shvatamo ko je i kakva je beba. S druge strane, važno nam je da znamo da li je majka tokom trudnoće uzimala neke lekove, da li je bila izložena stresu i uopšteno kako je tretirana trudnoća. Recimo, lekovi protiv kontrakcija u trudnoći mogu kasnije da imaju uticaja na dete. Bebe čije su majke uzimale ovakve lekove često imaju jake grčeve, nesanice, pojačano bljuckanje, a kasnije i spazme u crevima, bronhijama i slično. Ta veza postoji i mi to vidimo, ali srećom postoji i način da se to eliminiše. To što majka unosi hranom kako u periodu trudnoće, tako i tokom dojenja ima velikog uticaja na bebu.

PageBreak

Homeopatija za decu
Shutterstock homeopatija_za_decu_2.jpg
Lek prema tipu ličnosti

Važno nam je i da znamo da li je porođaj bio dogovoren, što se sada često radi, jer ako jeste, to znači da ni beba ni majka nisu za to bili spremni, što takođe utiče na ispadanje iz balansa.

Koje još informacije tražite od roditelja?

Važno nam je da imamo nalaze, ali je još važnije da uzmemo dobru anamnezu same bolesti, što mi zovemo modaliteti. Pokušamo od roditelja da saznamo od čega je detetu bolje, od čega je gore, šta može da izazove napad, odnosno, šta mu je prethodilo, kako se dete ponaša, kakva mu je energija, šta tada želi/ne želi, šta odbija, a šta ne, da li sarađuje, da li može da spava ili ne, u kom položaju je detetu najzgodnije da spava... To su sitni detalji, na koje roditelji uopšte ne obraćaju pažnju. Roditelji to često ne znaju da nam kažu, a to bi nam bilo od velike koristi jer bi tako brže došli do pravog leka.

Zato je homeopatija u praksi vrlo teška, jer ne postoji šema u smislu da se za, na primer, kašalj daje neki određeni lek. Svaki kašalj je drugačiji i moramo da znamo te modalitete. Dakle, tražimo što više podataka o samoj bolesti, a onda krećemo u upoznavanje deteta. Veoma nam je važno da znamo kom tipu ličnosti dete pripada. Šta voli, šta ne voli, u čemu uživa, šta može da ga uzbudi, šta može da ga razljuti, kako reaguje u situacijama kad je uplašen, kada je frustriran, kako reaguje kada je sa drugom decom, kako je prihvatio kolektiv, kako je išlo odvajanje od roditelja, kako je prihvatio novog brata ili sestru... Sve su to vrlo važni podaci koji nam pomažu da odredimo tip ličnosti, pa samim tim i lek.

Kako se mališani ponašaju tokom pregleda?

Mi smo ordinaciju prilagodili malim pacijentima, pa se oni tu zanimaju, igraju, a nama je to odlična prilika da posmatramo dete. Neka deca će se ovde sve vreme igrati, neka će se stideti da uzmu igračku, neka će se plašiti, a neka deca će da prevrnu sve naglavačke. Nisu slučajno ovde plišane igračke, slagalice, autići, a mi gledamo koju će igračku dete da odabere i kako će s njom da se igra. To nam takođe govori mnogo o detetu. Imamo tu i jednu porodicu medvedića, pa na osnovu toga u kakav odnos dete stavi članove te medveđe porodice, mi znamo kako doživljava svoju porodicu. Često će dete koje je ljubomorno (a za koje roditelji kažu da je odlično prihvatilo novog brata) izabrati medvedića koji predstavlja njega, pa zatim bira mamu i tatu medvede, a medvedića koji predstavlja brata će ostaviti na polici. To može da ukaže na to da se i detetov zdravstveni problem pojavio kada je došla druga beba.

Kakav je uticaj homeopatije na jačanje dečjeg imuniteta?

Zdrava deca se u proseku do školskog uzrasta razboljevaju 5 do 6 puta godišnje, neko češće, neko ređe, ali to su sve banalne dečje bolesti, susret sa virusima izazivačima, koji deci pomažu da izgrade imunitet. Imunitet ne može da se izgradi uz pomoć medicine, pa ni homeopatijom, već to mora sam da učini, i to u kontaktu sa virusima. Kada su deca bolesna oko 5-6 puta godišnje to pokazuje da je dete generalno zdravo, da ima dobar imuni odgovor, odnosno da odgovara na izazivače.

Ako su deca mnogo češće bolesna, to je zato što ih ometamo u izgrađivanju imuniteta, a tu mislim pre svega na antibiotike. Njihovom upotrebom organizam se zbuni, umesto da se sam izbori i imunitet ne odradi ono što treba. Ne smemo izgubiti iz vida da je zdravo dete sposobno da se izbori sa izazivačima.

Roditelji često misle da se dete koje se leči homeopatijom, odnosno koje dobija homeopatski lek neće više nikada razboleti. To nije tačno, a nije ni dobro za dete upravo iz navedenih razloga. Ali ako dete dovedemo do toga da se razboljeva prosečnih 4-6 puta godišnje, a ne svakih 7 dana, smatramo dete izlečenim, tj. zdravim.

Kakav je vaš stav kada je u pitanju upotreba antibiotika?

Takozvane dečje bolesti, prehlade, curenje nosa, virusne infekcije, kašalj, pa čak i upala uva ne moraju uvek da se leče antibiotikom, a nažalost pedijatri se najčešće opredeljuju baš za tu opciju. Prema mom mišljenju to je greška. Tako se deca uvedu u stanje u kome su svaki čas bolesna, i stalno im se daje novi antibiotik, što je loše za dečji imunitet. Mi ovde pokušavamo da pomognemo i takvoj deci. Kada se često javlja isto oboljenje decu ne treba posmatrati kao hronično bolesne, već su oni samo u periodu kada češće oboljevaju i tada im treba pomoći da to prevaziđu. Ponekad mogu i sami, a ako ne, bolje je da se to učini na malo prirodniji način, a ne upotrebom antibiotika. Naravno, u nekim akutnim situacijama, kada ne možemo brzo da nađemo pravi homeopatski lek i mi pedijatri-homeopate preporučujemo antibiotik, ali je važno da se to ne zloupotrebljava.

Koliko je homeopatija blagotvorna kod hroničnih oboljenja?

Sve zavisi od patologije i u kom stadiju­mu pacijent dođe. Ako lečite osobu i poremećaj koji je prisutan na psihičkom, emotivnom i fizičkom nivou velike su šanse da ga dovedete u balans i da dođe do izlečenja. Na primer, homeopatija se dobro pokazala kod autizma. Ona nema lek za autizam, ali ima lek za dete sa autizmom. Kad dobijemo dobru anamnezu, što je u slučaju autizma malo teže, i kada pronađemo koji lek odgovara određenom detetu onda je pomeranje ka izlečenju fantastično.

PageBreak

Kad voda postane lek

Od ostalih hroničnih bolesti najčešće se susrećemo sa astmom, atopijskim dermatitom sa sekretornim otitisima (sekret koji se javlja u srednjem uhu posle ponavljanih upala ušiju) i tu imamo zaista dobre uspehe. Kod astme, kada uspemo da prevedemo dete od stanja u kojima se jednom mesečno javlja teški asmatični napad do toga da dete samo kašlje i da se upotreba pumpice svede na jednom, dvaput godišnje, to smatramo boljitkom. Kod većine asmatične dece, ova bolest jednostavno nestane.

Zašto se ponekad nakon primene homeopatske terapije simptomi na kratko pogoršavaju?

To je takozvana homeopatska agravacija. Homeopatski lek je jedan kvantum energije i kada ga dobijete organizam će odreagovati i tako će se ponekad, na kratko, pojaviti stare tegobe. Homeopatski lek ne može da izazove ništa što čovek nema. Ako dete, na primer, ima astmu, nakon davanja dobrog homeopatskog leka dete može za nekoliko dana da upadne u asmatični napad koji neće biti ni jači, ni gori nego što je bio inače. Dete je samo odreagovalo tegobom koju već ima.

Nezavisno od homeopatije, čemu obično savetujete roditelje?

Uvek želim da naučim roditelje da se ne plaše, da ne paniče, naučim ih svemu što treba da znaju o temperaturi, povraćanju, i uopšte kako da reaguju kada je dete bolesno. Savetujem i što više boravka u prirodi, umesto odlazaka u tržne centre, što više igre i posvećenosti detetu.

Uočila sam da se od dece traži da funkcionišu besprekorno. U ovom načinu života oni moraju roditelje da prate u stopu, a to znači da ustanu rano, da ih roditelji isporuče u vrtić a da se oni ne bune, da tamo budu dobri, neupadljivi, da slušaju vaspitačice, da pojedu sve iz tanjira, da spavaju u određeno vreme, da se vrate sa roditeljima kući kasno popodne, i da pritom ne budu umorni i razdražljivi...

Od dece se zahteva da se uklope u pravila koja važe za odrasle, a to je nemoguće. Dete ima pravo da bude neraspoloženo, nervozno, da mu se spava, i treba im i dopustiti da se ponekad tako osećaju. Za decu je važno da imaju vreme za igru i zato uvek savetujem roditeljima da ono vreme koje imaju za dete, provedu zaista posvećeni samo detetu. Da ne sede pored deteta i pričaju telefonom, ili da gledaju Facebook, već da se aktivno igraju sa detetom, da ga čuju i razumeju. Ta veza između roditelja i dece, naročito majke i deteta je od neprocenjive važnosti. Sve što majka oseća bilo da su u pitanju pozitivna osećanja ili nervoza, sve se to prenosi na dete.

"Svi znaju i za klackalicu između astme i ekcema. Na primer, ako lečimo astmu, a dobijemo ekcem - to je onda dobar put. Naša vitalna sila se uvek trudi da centralni problem stavi negde na periferiju. Centralni poremećaj je u stvari bolest, a kako će se ona ispoljiti zavisi od organizma. Svako će na centralni poremećaj da odreaguje drugačije, ali kad taj centralni poremećaj lečimo i kad uspostavimo balans, vitalna sila privremeno pokušava da problem stavi na površinu, i tako se kod dece često javljaju ekcemi. To je bolest najpovršnijeg sloja kože koja ne može vitalno da nas ugrozi, dok astma može. Zato sam ja vrlo zadovoljna kada lečeći astmu dete dobije ekcem, jer znam da sam na pravom putu i da će astma sigurno da se izleči, kao i ekcem posle nekog vremena. To je način na koji deluje homeopatija", kaže Srđana Bolbođevski.

"Sve što se nalazi u prirodi može da postane homeopatski lek, tu mislim na biljke, minerale, čak i na neke životinjske otrove, ali ti lekovi moraju da budu pripremljeni na homeopatski način. Homeopatski lek je dinamičan, energetski lek. Radi se o velikom razređenju supstanci. Načinom pripreme leka supstanca se ispira iz rastvora, a ostaje lekovito svojstvo koje se prenosi na vodu. To je u stvari jedna nova paradigma, jer na izlečenje deluje razređeni rastvor. Praktično što je veće razređenje lek je delotvorniji, ali tek kada mu se dovede dinamička energija, a to se postiže snažnim protresanjem rastvora.

Na taj način se informacija prenosi sa supstance na molekule vode i ovi lekovi su praktično netoksični. Nisu bezazleni ako bi se nekritički koristili, ali ih možemo smatrati informacijom koju organizam prima i za razliku od klasične medicine ne postoji opasnost od pogrešnog leka. Ako informacija i nije dobra, ona neće dotaći organizam, a neće ni pomoći. To nas dovodi do važne činjenice, a to je da homeopatija nije za nestrpljive. Kada damo lek, simtomi se neće povući kao čarobnim štapićem. Pacijenti moraju biti strpljivi, na šta ukazuje i sama reč pacijent koja na engleskom znači i strpljiv (patient = pacijent, strpljiv). Nekada je i za najiskusnijeg homeopatu teško da pronađe pravi lek, ali to je proces. Zato je važno dobro upoznati pacijenta."