Ljudi ponekada pokazuju osobine ili reakcije koje se ne mogu objasniti vaspitanjem ili genima. Već kod male dece možemo zapaziti sklonosti koje se mogu objasniti samo događajima pre rođenja. O povezanosti deteta u utrobi majke sa njenim emocijama i potrebama, kao i informacijama koje fetus dobija, razgovaramo sa dr Milom Goldner Vukov

„U mojoj dugoj psihijatrijskoj i psihoterapijskoj praksi susretala sam se sa zanimljivim ljudima čiji simptomi i ponašanja nisu mogli biti objašnjeni teorijama i intervencijama koje su meni bile poznate i koje mi, samim tim, nisu davale prave putokaze. Onda sam krenula u istraživanje i pronašla literaturu koja datira još iz sedamdesetih, osamdesetih godina prošlog veka sa dragocenim informacijama o perinatalnoj psihologiji koja dokazuje da fetus, dete, uči i pamti i da su intrauterina i prve dve godine u životu deteta izuzetno značajne za formiranje mozga. S tim u vezi, sve što se događa u intrauterinom razvoju imaće svoj uticaj, da ne kažem posledice, na ponašajnom i interpersonalnom nivou deteta, a kasnije i odrasle osobe”, objašnjava za Sensu Mila Goldner-Vukov, psihijatar, doktormedicinskihnauka, porodični i grupni terapeut. Ova svestrana žena, član Australijskog i Novozelandskog Kraljevskog Psihijatrijskog Koledža, takođe je radila kao konsultant psihijatar u Centru za perinatalnu psihijatriju u Oklandu, a ovaj intervju je plod njenog bogatog iskustva, brojne pročitane literature i dirljivih i dragih priča koje ne mogu stati u jedan razgovor.

U literaturi o prenatalnoj psihologiji iz davnih sedamdesetih godina dopala mi se misao da je „dete aktivni putnik”, a evo šta je sve uključeno u sastavni deo njegovog uzbudljivog putovanja:

Fetus izbegava oštre delove materice.

Fetus reaguje besom i ljutnjom.

Fetus ima čulo ukusa i tačno zna šta voli, a šta ne.

Fetus može da plače.

Već posle 16 nedelja provedenih u maminom stomaku, fetus sisa prst da se umiri.

Ako je majka u stresu, dete ima vrlo oštre pokrete.

Dete čuje otkucaje majčinog srca, pokrete creva, ali i glasove i zvuke spolja.

Dete u stomaku može da čuje, vidi i poseduje emocije koje nisu na našem razvojnom nivou.

Sam čin porođaja i rođenja predstavlja prvi veliki stres za bebu: odjednom se nalazi u položaju na koji nije navikla, a onda je u sasvim novoj sredini stavljaju na ravnu površinu, što joj je takođe novitet. I bebin prvi bunt na nove uslove je plač, koji nam ujedno kazuje da je sve u redu.

Izvor: Sensa