Ošo napominje da tugu nikako ne treba ignorisati i menjati za lažan osmeh i sreću. Kada ste tužni, utonite u tugu, dozvolite sebi da tugujete. Svakom čoveku tuga je potrebna. Kao što prihvatate to da spavate kada padne noć, tako prihvatite i tugu kada se pojavi.

Tuga postaje ružna kada je stalno odbacujemo, ali kada je prihvatite - videćete da je i ona važna i da nam može doneti mir, spokoj, tišinu. Tuga daje dubinu; sreća daje visinu.

Tuga pušta korenje; sreća daje grane. Sreća je kao grane drveta koje se pružaju ka nebu; tuga je kao korenje koje ide duboko u nedra zemlje. I jedno i drugo je važno za drvo, i što je više, to istovremeno postaje dublje. Što je drvo veće, ima više korena. Krošnja i koren su uvek proporcionalni; pa drvo održava ravnotežu.

Ne možete veštački stvoriti ravnotežu. Veštačka ravnoteža neće doneti ništa dobro. Prirodna ravnoteža već postoji - u sreći doživljavaš takvo uzbuđenje da se i sam umoriš od toga. Odmah, srce počinje da se kreće u drugom pravcu da bi se odmorilo, a to osećate kao tugu. Srce vam daje odmor jer ste preumorni od uzbuđenja... U vidu lečenja, u terapeutske svrhe. Na isti način, danju radite težak posao, noću čvrsto spavate, a ujutru se ponovo budite puni energije.

Kada prođe noć tuge, probudićete se puni energije i spremni za uzbuđenje. Sreća i tuga se smenjuju kroz život - dopustite im to, i bićete u ravnoteži.

Izvor: Sensa