Mišljenja o Sigmundu Freudu i danas su podeljena. Ipak, upravo njemu možemo zahvaliti za teoriju da i sasvim mala deca imaju svoju seksualnost i seksualno ponašanje. Pre sto godina ta teorija izazvala je ogromno zgražavanje. Bilo je komotnije verovati da se seksualnost pojavljuje tek u pubertetu, burom među hormonima. Danas, Freud ima potvrdu svoje teorije u mnogim istraživanjima. Prema nekima od njih (Masters, 1982), ultrazvučni pregledi ukazuju na to da se kod muškog fetusa erekcije dešavaju i nekoliko meseci pre rođenja, dok se vaginalno lučenje kod devojčica uočava već 24 sata posle rođenja. Dečaci, takođe, imaju erekcije već tokom prve godine života, a neki se sa erekcijama i rađaju.

Nosioci seksualnog vaspitanja jesu roditelji, uz dopunu vrtića u predškolskom periodu i škole u školskom. Ipak, roditelji uporno pokušavaju da izbegnu tu odgovornost, pa stari tabui opstaju i u modernim vremenima. Mnoga deca prinuđena su da odgovore dobijaju od vršnjaka koji možda znaju još manje od njih ili imaju lična neprijatna iskustva. Ta edukacija ne može se odraditi jednim razgovorom pred ulazak u pubertet, jer seksualno sazrevanje deteta počinje od samog rođenja. Dakle, vi roditelji jeste oni koji svoju decu seksualno vaspitavate već od prvog dana njihovog života, bili toga svesni ili ne. Čak i kada odbijate da odgovarate na "nezgodna" pitanja, jer mislite, na primer, da će dete, ako mu uskratite odgovore, prestati da pita, ili vam je neprijatno da o tome govorite, vi i tada utičete na njegovu svest o sopstvenoj seksualnosti.

Naime, novorođenče uopšte ne oseća seksualnost. Međutim, već u drugoj godini dečacima se više tolerišu agresivnost i sloboda, a devojčice se podstiču da budu mirnije, poslušnije, da se ne ljute, ne tuku. Na razlike među polovima, dakle, uveliko utiču i dominantni stereotipi određenog okruženja, kako roditeljskog tako i socijalnog.

Danas postoje i tzv. šeme psihoseksualnog razvoja. One su orijentacione i podložne individualnim razlikama, ali su neke faze zajedničke.

Sa dve – dve i po godine deca znaju kog su pola i umeju sebe da definišu kao pripadnika tog pola ("ja sam dečak" ili "ja sam devojčica"). Najpre razlikuju dečake od devojčica po spoljašnjim odlikama kao što su frizura i odeća. Većina dece još uvek ne oseća stid (rado se svlače, uživaju da budu golišava), ali sa porastom saznanja o međusobnim razlikama, javiće se i prvi znaci sopstvenog stida. Dete zna da dečaci i tate imaju polni organ koji se razlikuje od onoga koji imaju devojčice i mame, ali je zbunjeno kada su u pitanju odnosi među polovima. Zato misli da se može venčati sa osobama istog pola, ili sa bratom, sestrom, tatom, mamom.

Već u trećoj ili četvrtoj godini deca počinju da primećuju genitalne razlike između muškaraca i žena, iako to ne uspevaju da verbalno objasne.

Četvrta godina je vreme najintenzivnijih dečjih pitanja, iako ta faza može trajati godinama i često se vraćati. Roditelji se plaše pitanja „kako se prave deca“, ali dete najpre pita: "Odakle dolazi beba?" Deca koja slobodno postavljaju pitanja i na njih dobijaju iskrene, jednostavne odgovore, imaju pozitivniji stav prema sopstvenoj polnosti i seksualnosti. Za razliku od njih, deca kojoj su uskraćena objašnjenja razvijaju sopstvena, samim tim često i pogrešna tumačenja kao što su, na primer, žena ostaje u drugom stanju ako proguta neki predmet ili ako mnogo jede (kada postane debela, rodiće dete…). Zato, odgovarajte tačno, primereno uzrastu. Podstičite ga da vas pita sve što želi, jer ako ne pita vas, koga će? Ako nešto ne znate, priznajte da ne znate i potražite odgovor. Ako vam je neprijatno ili nemate vremena, upravo mu to i recite. Ne zaboravite da "zato" nije odgovor. Nemojte govoriti ni "mali si ti da bi to razumeo" i slično, već se držite onoga: ko je zreo za pitanje, zreo je i za odgovor.